Pitanje:
a) Šta je tesavvuf? b) Je li njegovo prakticiranje bilo prisutno za života Muhammeda, a. s.? c) Čemu razilaženja u definiciji tesavvufa? d) Zašto postoje razmimoilaženja kad su u pitanju izvori tesavvufa?
Odgovor:
a) Značenje tesavvufa može se razaznati iz njegovih brojnih definicija. Sve se one, pak, svode na to da on znači: odbacivanje onoga što je pokuđeno, a prihvatanje onoga što je pohvalno do stepena Blizine (kurb) i dosezanja krajnjeg cilja (vusul). On je, dakle, preobražaj čovjeka i njegovo vezivanje za Gospodara u svakoj misli, govoru, nakani, postupku i u svim životnim okolnostima.
Sve ovo može se sažeti u jednu riječ: takvaluk (et-takva), u njenim najvišim obzorjima, osjetilnim i duhovnim. Takvaluk je: vjerovanje (akida), etika (ahlak), obraćanje Allahu ispravnim ibadetom, lijepo ophođenje sa ljudima... Na tome se zasnivaju ljudska prava u islamu. Duh takvaluka je tezekka (čišćenje duše).
"Postići će što želi onaj koji se očisti!" (El-Eala, 15.) "Uspjet će samo onaj koji je očisti (dušu)!" (Eš-Šems, 9.)
U tom kontekstu možemo biti sigurni da je tesavvuf, nedvojbeno, bio prakticiran za života Božijega Poslanika, a.s., ashaba i kasnijih generacija muslimana.
Primjera radi, tesavvuf se ističe: da’vom, džihadom, ahlakom, zikrom, visokom intelektualnom napregnutošću, izbjegavanjem prekomjernosti - što su sve komponente istinske pobožnosti i odlike jedne pročišćene duše. Na taj način tesavvuf jest ono što je došlo Objavom i ono na šta je podsticao sunnet. On je na razini ihsana u sunnetu, kao što je na razini istinske pobožnosti (takvaluk) u Kur’anu. Pročišćenost duše (tezekka) u Kur’anu i ihsan u hadisu jesu najviše razine islama. U Kur’anu stoji: "Budite Božiji jer vi Knjigu znate i nju proučavate!" (Alu Imran, 179.)
To je tesavvuf kako ga mi razumijevamo. Ako postoji neki drukčiji, mi s njim nemamo ništa. Odgovornost je na ljudima koji stoje iza njega. Mi nećemo odgovarati za njih. "Svaki čovjek je odgovoran za ono što čini." Tesavvuf je jedno, a neko ko se zove sufijom može biti nešto sasvim drugo.
b i c) Što se tiče raziličitog definiranja tesavvufa, ono zavisi od duhovnog nivoa ljudi i duljine puta kojeg su u njemu prešli. Svaki od njih ga doživljava shodno svom mekamu (stepenu), koji nije u opreci s drugim mekamom. Haqiqa (istina) je jedna i ona je kao jedna velika bašča. Svaki salik (putnik na putu tesavvufa) zastaje pod jednim drvetom i opisuje ga. Ne kaže da u bašči nema drugog drveća osim tog. I koliko god definicije bile različite, one se susreću na stepenu duhovne čistote tezekka-a i takvaluka, tj. islamskog rebbanijjeta (božanske duhovnosti), tj. tesavvufa, na putu hidžre ka Uzvišenom Allahu.
"Zato požurite Allahu, ja sam vam od Njega da vas javno upozorim!" (Ez-Zarijat, 50.) "Idem onamo gdje mi je Gospodar moj naredio" - reče. "On će mene kuda treba uputiti."
Istina je da se u suštini radi o jednoj definiciji, da se svi ti iskazi međusobno dopunjavaju.
d) Kad su u pitanju razilaženja u pogledu izvora tesavvufa, to je jedna od podvala njegovih oponenata. Tesavvuf je, kao što smo prethodno istakli, rebbanijjetu-l-islam (duhovna suština islama). On je ibadet, da’va, ahlak, ihtijat (preventiva), odgovorno prihvatanje Allahovih, dž. š., obaveza (ahz bi-l- azaim), visoke norme ponašanja (el-kijem er-refia’). Ko može kazati da sve to ne predstavlja samu srž islama?
To je svjesno zavođenje koje čine oni koji stavljaju pozornost na neke kvazi tarikate i nazovi sufije, a ne na stvarni tesavvuf. Sud o nečemu na temelju onog što je sa strane ušlo u njega, jest neispravan sud ili zabluda. Sud o zajednici - ma kakav on bio - kroz pojedince jest nasilje.
Da li je logično da muslimani napuste islam, npr. zbog nakaradnosti nekih od njih, onih koji troše alkohol, čine zinaluk (blud) ili drže dopuštenim ono što je Allah, dž. š., jasno naznačio zabranjenim?! Mogu li postupci takvih ljudi biti dokazom da islam nije od Allaha objavljena vjera!?
Razmislite malo ljudi!
(Abeceda islamskog tesavvufa, Muhammed Zekijjuddin Ibrahim, rahimehullah)