U našem ranom razdoblju, prije sredine 9. stoljeća, sufizam je još uvijek bio u jednom začetnom, bezobličnom obliku. U narednom stoljeću, počela su se formirati sufijska bratstva (tarikati), te su se počeli pojavljivati konventikuli, odnosno, tajni kružoci ili lože (zavije) ovih bratstava. U našem predmetnom razdoblju, sam termin tesavvuf još nije bio skovan, ali je fenomen na koji se odnosi – jedno intenzivno kultiviranje vlastitog unutarnjeg, duhovnog života i usredsređenosti na Boga – zasigurno postojao.
Kao što je to zapazio mistik iz 11. stoljeća el-Hudžviri (u. 1071):
„U vrijeme ashaba Poslanika i njihovih neposrednih nasljednika, ovo ime nije postojalo, ali njegova stvarnost je bila u svakome. Sada to ime postoji bez stvarnosti.“
El-Hudžvirijeva primjedba ima za cilj da naglasi prirodnu sklonost čestitih pripadnika selefa prve dvije generacije prema tesavvufu, za koju on ukazuje da je bila dosta autentičnija i iskrenija nego kod onih koji su ga prakticirali u njegovoj generaciji na jedan dosta formalniji i očigledno površniji način.
Ibn Haldun je također bio mišljenja da su prve tri generacije muslimana nesvjesno i prirodno prakticirale tesavvuf, koji, budući da je bio toliko proširen, nije zahtijevao neko posebno označavanje. Međutim, „kada se sklonost uživanjima ovog svijeta proširila i ljudi postajali sve više i više vezani i zaokupljeni ovosvjetskim životom, oni koji su se posvećivali obožavanju Boga su se razlikovali od ostalih po tome što su oslovljavani sufijama.“
Zbog njegove duboke pobožnosti i privrženosti Bogu, izbjegavanja samozadovoljnog života, te sumnje u svjetovne privilegije i autoritet, tabi'in odnosno Nasljednik Hasan el-Basri, kojeg smo spomenuli ranije, se ubraja među rane sufije, premda ga njegove konvencionalne biografije ne spominju kao takvog – to bi bio očiti anahronizam, odnosno, jedna hronološka nedosljednost.
U pobožne muškarce i žene iz ovog razdoblja, koji se ubrajaju među rane sufije, pored Hasana, spadaju: Bajezid el-Bistami (u. 874), Zu-n-Nun el-Misri (u. 856), te čuvena Rabija el-Adevija (u. 801; vidi opširnije ispod). El-Bistamijeva jednoumna predanost Bogu i strahopoštovanje prema Njemu postali su legendarni. Za njega se kaže kako se žalio da nije imao duhovnog napretka dok je neprestano klanjao i postio, niti družeći se sa pobožnim, niti stojeći sa borcima na Božijem putu. A onda je jedne noći el-Bistami usnio san u kome je upitao Boga: „Kako neko može pronaći put do Tebe?“ A On mu je odgovorio: „Ostavi sebe i dođi Meni.“ El-Bistami je nakon toga objašnjavao: „Tada sam zbacio sebe (moju osobnost) kao što zmija skida svoju kožu.“
Unatoč nesaobraženom ili antinomičnom tonu ove anegdote, el-Bistami je poznat da je pozivao na striktno pridržavanje obaveznih vjerskih dužnosti i savjetovao izbjegavanje novotarija...
(Asma Afsaruddin, Prvi muslimani: Povijest i sjećanje, Prijevod: Mirnes Musić, uskoro na bosanskom jeziku)