Šejh Fethullah, k.s., je, kako navodi u svome djelu “Adab”, tesavvufski odgoj smatrao sredstvom postizanja ihlasa. A za takvo nešto potrebno je kloniti se olakšica i novotarija, slijediti časni šerijat i u potpunosti otkloniti nemar iz srca. Po njemu se nakšibendijski tarikat sastoji od slijeđenja Sunneta i bježanja od nemara.
Šejh Fethullah Verkanisi, k.s., koji je ustvari porijeklom iz Mardina i čija porodična loza seže do hazreti Omera, r.a., najprije se doselio u siirtsku oblast Bajkan, a zatim u selo Verkanis, zbog čega je nazvan Verkanisi. Sa stjecanjem znanja započeo je vrlo rano. Iako je pripadao bogatoj porodici, nije pokazivao interes za trgovinu već za nauku. Školovao se u medresama koje su se tada nalazile skoro u svakom naseljenom mjestu, te je tako stekao zahirsko (šerijatsko) znanje. Bio je vrlo inteligentan i vrijedan učenik. Naučio je napamet sva djela koja su se smatrala temeljnim izvorima nauka hadisa, tefsira i fikha. Postao je učenjak koji je bio u stanju da odgovori na svako pitanje iz navedenih oblasti. Nakon što je završio medresansko obrazovanje, dobio je idžazet (dozvola) i postao mladi muderris u medresi u selu Abri (današnji Esenlik) koje je pripadalo oblasti Bulanik u Mušu. Još od ranije je osjećao interesovanje za tesavvuf. To interesovanje je još više poraslo nakon što je postao muderris. Kako je raslo njegovo zahirsko zanje, tako je sve više shvatao da bez vezanja za kjamil muršida neće moći zadobiti batinsko (skriveno) znanje. Tako je, sa željom da se veže za istinskog muršida, krenuo u potragu. Pomno je pratio sve što se dešavalo oko njega i slušao je o kome ljudi najviše govore. A čini se da su gotovo svi najviše govorili o Gavs-i Hizaniju, k.s.
Tražeći svoj put
Jednog dana, saznade da je Gavs-i Hizani, Sejjid Sibgatullah Arvasi, k.s., došao u Bitlis te da će tamo ostati nekoliko dana. Majka šejha Fethullaha živjela je u Bitlisu. Ta dobra Allahova robinja uvijek bi išla u zijaret (posjeta) svakom Allahovom, dž.š., dostu koji bi došao u Bitlis. Šejh Fethullah je došao u Bitlis kako bi vidio svoju majku i kako bi od nje saznao nešto više o Gavs-i Hizaniju, k.s. Čim je poljubio majčinu ruku, upitao je: “Majčice moja, čuo sam da je šejh Hizani ovdje, da li si ga posjetila?” Majka mu reče da ga je posjetila i da ju je njegov sohbet dojmio mnogo više nego sohbeti ranijih velikana. Međutim, Gavs-i Hizani, k.s., uopće nije držao neki dug govor. Naprotiv, tom prilikom je samo rekao: “Neka svako čini dobra djela, pa makar to bilo i samo onoliko koliko zna.” No, te riječi su bile dovoljne da promijene njegovu majku i da je dovedu u stanje u kojem je počela pomno paziti na ispunjavanje svakog sunneta. Nakon što se vratio u Abri, Fethullah Verkanisi je počeo mnogo razmišljati o Gavs-i Hizaniju. Pomišljao je: “Mora da je taj velikan, koji samo jednom rečenicom mijenja stanja ljudi, muršid kojeg tražim.” Tako je počeo tražiti priliku da dođe do njega. Čuo je da jedan njegov prijatelj iz medrese, koji je istovremeno bio i Gavsov murid, namjerava ići u posjetu Sejjidu Sibgatullahu, k.s. Iako je i on želio krenuti sa njim, prijatelj ga odvrati rekavši mu da je Gavs-i Hizani bolestan, te da poziva samo svoje muride kako bi im ostavio vasijet (oporuka). Međutim, spomenuo mu je njegovog halifu, Abdurrahmana Tahija, k.s., za kojeg je šejh Fethullah već ranije čuo. Ipak, oklijevao je da ode halifi čiji iršad još uvijek nije ni započeo. Još jednom je zaključio da je najbolje pustiti da stvari idu svojim tokom. Išao je u zijarete muršidima koji bi dolazili u Abri ili u blizinu tog sela i čekao da dobije neki išaret (znak).
Išaret se pojavio
Očekivani išaret je dobio prilikom zijareta Muhammeda Kufrevija, jednog od halifa Sejjida Tahe, k.s., i to na jednom od njegovih sohbeta. Dok je slušao šejha, odjednom ga obuze posebno duhovno stanje, te zatvori oči i izgubi svijest. U stanju između jave i sna vidje Sudnji dan i ljude kako u velikom strahu trče sa jedne na drugu stranu. U tom metežu, za ruku ga uze šejh Kufrevi i pokaza mu put koji vodi ka džennetu. Kada je otvorio oči, nije mu bilo jasno da li je to bio san ili poseban duhovni hal. U tom trenutku, Kufrevi, k.s., se okrenu prema njemu i ne pitavši ga ništa reče: “Idi Abdurrahmanu Tahiju i njemu ispričaj to što si vidio!” Obzirom na to da je kasnije i u snovima dobio isti išaret, šejh Fethullah krenu na put. Dođe pred Abdurrahmana Tahija, k.s., i dade mu prisegu. Nakon što je Abdurrahman Tahi, k.s., preuzeo emanet od Gavs-i Hizanija, k.s., i osnovao halku iršada u Nuršinu, za vrlo kratko vrijeme je šejha Fethullaha, svoga učenika nad kojim je pomno bdio, doveo do kraja sejr-i suluka (duhovni put).
Ta posebna pažnja koju je ukazivao Fethullahu Verkanisiju, k.s., kako je to naveo u jednom pismu, nije bila samo njegova želja. To je bila želja i drugih velikana puta, koji su od njega tražili da posveti više pažnje tom mladiću, obznanivši mu kakav će emanet preuzeti na sebe u budućnosti. Abdurrahman Tahi, k.s., je duhovni fejz i ma’rifet, koji su mu dolazili preko silsile plemenitih prvaka, najprije prenio na njegova prsa. Kasnije ga je oženio svojom kćerkom, Tajjibe-hanumom, te je i svoga sina Muhammeda Dijauddina povjerio njemu na odgoj. Neposredno prije preseljenja, predao mu je i sve svoje muride. Šejh Fethullah je u svakom mjestu gdje je obavljao dužnost iršada, budući da je imao značajno medresansko obrazovanje, muride podučavao i zahirskom znanju. Naročito je insistirao na tome da sufije stječu znanje iz oblasti fikha. Nakon preseljenja Sejjida Tahija, k.s., dugo je ostao u njegovoj tekiji u Nuršinu. Odgojio je Muhammeda Dijauddina i naposlijetku je odlučio otići iz Nuršina, rekavši mu: “Dao sam ti sve što sam mogao. Sada pređi na mjesto svoga oca i započni sa iršadom.” Nakon toga je svoju tekiju premjestio u selo Pirnašin, a pred kraj života se smjestio u Bitlis.
Knjiga “Adab”
Šejh Fethullah Verkanisi, k.s., je u prvim godinama iršada, po naredbi svoga šejha, obilazio sela u kojima se susretao sa novotarijama koje su smatrane tesavvufom. U istočnoj i jugoistočnoj Anadoliji proširio se broj tarikata i umnožile su se tesavvufske metode odgoja, međutim, takvo stanje je sa sobom donijelo i određene štete. U oblastima u kojima su vladala plemenska neprijateljstva, ljudi su počeli različitost tesavvufskih pravaca koristiti kao izgovor za sukobe. Nastao je veliki broj tarikata koji nisu služili istinskoj svrsi, a ponašanja i postupci sufija, koji su bili suprotni adabima, gotovo pa su postali normalni. Sejjid Abdurrahman Tahi, k.s., se također svojevremeno žalio na takvo stanje. Prilikom sohbeta bi se znao okrenuti šejhu Fethullahu, k.s., i kazati: “Kamo sreće da napišeš knjigu koja bi u skladu sa mjerilima Kur’ana i Sunneta govorila o temama koje sufije pogrešno razumiju…” Kako bi odgovorio na tu potrebu, koje je i sam bio svjestan, šejh Fethullah, k.s., je zadužio svoga sina šejha Alauddina Farukija, k.s., za to. Alauddin Faruki, k.s., je tako zapisujući sohbete svoga oca i koristeći se pismima koje je pisao, sastavio risalu pod nazivom “Adab-i Fethullah.”
Abdurrahman Tahi, k.s., je pročitao risalu koja mu je data kako bi provjerio njen sadržaj, a potom je kazao: “Da sam ja pisao tu knjigu, bila bi ista. Možda bih drugačije napisao jednu ili dvije riječi.” U knjizi je, pored tema poput rabite i zikra, a koje se tiču činjenja djela na duhovnom putu, akcenat stavljen na adabe iz djela “El-Hadikatu ’n-nedijje ve ’l-bahčetu ’l-Halidijje”, koje je Sejjid Abdurrahman Tahi, k.s., dao šejhu Fethullahu, k.s., ranije da pročita. Adabi iz tog djela, koje je napisao šejh Muhammed b. Sulejman el-Bagdadi, a koje se smatra temeljnim djelom halidijskog puta, u knjizi “Adab-i Fethullah” su postali još jasniji. Kategorisani su na dijelove u kojima se obrađuje način ophođenja murida prema muršidu, zatim prema drugim muridima, te prema društvu uopće.
Otac sufija
Šejh Fethullah, k.s., je, kako navodi u svome djelu “Adab”, tesavvufski odgoj smatrao sredstvom postizanja ihlasa. A za takvo nešto potrebno je kloniti se olakšica i novotarija, slijediti časni šerijat i u potpunosti otkloniti nemar iz srca. Po njemu se nakšibendijski tarikat sastoji od slijeđenja Sunneta i bježanja od nemara. Nakon preseljenja Sejjida Tahija, k.s., svoje muride je tokom trinaestogodišnjeg iršada podučavao kako da to postignu. Gdje god bi išao, mnogo je govorio o edebu i podsjećao je na to da se ne može napredovati na duhovnom putu ukoliko se ne pazi na adabe. I on je, kao i drugi velikani ovog puta, ukazivao na važnost ustrajnosti, i nastojao je odvraćati ljude od traganja za kerametima i kešfovima (posebne počasti i otkrovenja). O tome je rekao sljedeće: “Kešfovi onih koji ne slijede šerijat nemaju nikakav značaj. A čak i da se radi o istinskim kešfovima, po njima se ne može postupati.” U posljednjim mjesecima svoga života, predosjetio je da mu se bliži preseljenje. Pripremao se za ahiretsko putovanje i čitao siru Allahova Poslanika, s.a.v.s., kako bi umanjio tegobe bolesti. Zbog muhabeta koji je osjećao prema Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., zaboravljao je na sve dertove. Zato je i bio posvećen iščitavanju djela o životu i ličnosti Allahova Poslanika, s.a.v.s., pod nazivom “Mevahibu ’l-ledunnijje”, koje je napisao Imam-i Kastelani, k.s.
Pred kraj svoga ovosvjetskog života, pozvao je svoje sinove kako bi im ostavio oporuku. Kada ih ugleda kako plaču i tuguju, reče im sljedeće: “Nemojte plakati! Ako Allah, dž.š., dadne lijeka mojoj bolesti, ja ću i dalje ostati vaš otac. A ako ne nađem lijeka, onda je vaš otac Muhammed Dijauddin.” Tako svoje sinove ostavi u emanet sinu svoga muršida, Muhammedu Dijauddinu, k.s., koji je bio njegov murid i halifa. On je svoje sinove već ranije podučio tome da je duhovno očinstvo preče od fizičkog. Često im je pričao o tome kako se Bilal Habeši i Selman Farisi, r.anhum, zbog svoje duhovne blizine sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., smatraju ehl-i bejtom, a kako se Ebu Talib, koji je bio amidža Allahova Poslanika, s.a.v.s., ne smatra ehl-i bejtom. I sam je tokom cijelog života svoje muride posmatrao kao vlastite evlade. Preselio je u Bitlisu 1899. godine, a za sobom je ostavio na desetine hiljada murida koji su nastavili hoditi tragom ehl-i bejta. Oni su nastavili istim putem pod vodstvom Muhammeda Dijauddina, k.s.