GAZALI: O pravima muslimana, rođaka, komšija, vladara...

O pravima muslimana, rođaka, komšija, vladara, te o načinu na koji treba surađivati sa onima koji žele ovo postići

PRAVA MUSLIMANA

Prava muslimana jesu da ga poselamiš pri susretu, odazoveš se na poziv, nazdraviš mu kad kihne, posjetiš ga u bolesti, ispratiš mu dženazu ako umre prije tebe, ako te zakune nečim da ispuniš to, da ga posavjetuješ ako to zatraži od tebe, da mu štitiš obraz i ugled kad je odsutan, da mu želiš ono što i samom sebi i da mu mrziš ono što i samom sebi mrziš.[1] Sve ove obaveze su spomenute u hadiskim predajama koje slijede.

Enes, radijallahu anhu, prenosi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Muslimani imaju pravo na četiri stvari od tebe: da pomogneš dobročinitelja, da tražiš oprosta za grešnika, da moliš uputu za onog koji je zalutao i da voliš onog koji se pokajao.”[2]

Ibn Abbas, radijallahu anhu, tumačeći Allahove riječi: “A samilosni među sobom.”[3] kaže: “Dobar i čestit od njih moli za grešnika, a grešnik za dobrog. Kad grešnik vidi pobožnog u ummetu Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, on kaže: ‘Gospodaru, učini blagoslovljenim svako dobro koje Si mu odredio, učvrsti ga u tome i omogući mu da se okoristimo njime!’, a kad pobožan vidi grešnika, kaže: ‘Gospodaru, uputi ga, primi njegovo pokajanje i oprosti mu njegove grijehe!”’

LJUBAV PREMA DOBRU

Ljubav prema dobru podrazumijeva da se iskreno želi svim vjernicima ono što se želi sebi i da im se ne želi ono što se ne želi samom sebi.

Nu’man b. Bešir kaže: “Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: ‘Primjer vjernika u njihovoj međusobnoj ljubavi i samilosti je kao primjer tijela, ako oboli jedan organ, ostatak tijela obuzme groznica i nesanica’.”[4]

Ebu Musa, radijallahu anhu, svjedoči daje čuo od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: “Vjernik vjerniku je kao zidovi zgrade, jedan drugog podupiru.”[5]

NEUZNEMIRAVANJE

Obaveza svakog iskrenog muslimana jeste da nijednog muslimana ne uznemirava ni riječju ni djelom. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Istinski musliman je onaj od čijeg jezika i ruku su sigurni i mirni ostali muslimani.”[6]

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u jednom podužem hadisu, u kojem nabraja i preporučuje vrline, kaže: “Ako nisi kadar činiti dobra djela, onda makar ne nanosi ljudima zlo jer se i to ubraja u sadaku kojom ćeš se iskupiti.”[7]

U drugoj predaji se kaže: “Najbolji musliman je onaj od čijeg jezika i ruku su mirni i sigurni drugi muslimani.”[8] i kaže: “Znate li ko je musliman? Odgovoriše: ‘Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju.’ Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Musliman je onaj od čijeg jezika i ruku su mirni i sigurni ostali muslimani’. Upitaše: ‘A ko je mu’min?’ ‘Onaj od koga su ostali mu’mini sigurni.’ Upitaše: ‘A ko je muhadžir?’ Odgovori: ‘Onaj ko ostavi i izbjegava zlo’.[9] Tada neki čovjek upita: ‘Allahov Poslaniče, šta je to islam?’ On odgovori: ‘Da se tvoje srce preda Allahu i da muslimani budu sigurni od tvog jezika i ruku’.” Mudžahid je rekao: “Džehennemlije će biti kažnjeni svrabom i toliko će se češati da će im se kosti ukazivati kroz kožu i biće dozivani: ‘O ti, da li te to tvoja bolest uznemirava?’ On će odgovoriti: ‘Svakako!’ Tada će mu reći: ‘To je zato što si ti uznemiravao vjernike.”

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Vidio sam čovjeka kako uživa džennetske blagodati samo zbog toga što je uklonio granu s puta koja je smetala prolaznicima.”[10]

Ebu Hurejre, radijallahu anhu, rekao je Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: “Allahov Poslaniče, poduči me nečemu što će mi koristiti.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče mu: “Ukloni s puta ono što smeta muslimanima’.”[11] U drugoj predaji stoji: “Ko ukloni nešto s puta kojim idu muslimani, Allah mu za to upiše dobro djelo, a kome Allah upiše dobro djelo, zbog njega mu i Džennet odredi.”[12] Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Muslimanu nije dozvoljeno ni to da na brata muslimana upire pogled koji će ga uznemiriti.”[13] Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, također, kaže: “Muslimanu nije dopušteno da zaplaši drugog muslimana.”[14]

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je i ovo: “Allahu je mrsko vrijeđanje vjernika.”[15] Rebi b. Husejm kaže: “Ljudi se dijele na dvije skupine: vjernike - nemoj ih uznemiravati ni vrijeđati i neznalice - nemoj ih zanemarivati.”

SKROMNOST (PONIZNOST)

Preporučeno je da osjećaš poniznost prema svakom muslimanu i da se ne oholiš jer Allah ne voli razmetljivce i hvalisavce. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Uzvišeni Allah mi je objavio da budete ponizni i da se niko ni nad kim ne uznosi.”[16]

Ako se neko bude uznosio nad tobom, trebaš to podnijeti jer Uzvišeni Allah kaže Svom Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem: “Ti sa svakim lijepo! I traži da se čine dobra djela, a neznalica se kloni.”[17]

Od Ibn Ebi Evfaa se bilježi da je rekao: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je jednostavan sa svim muslimanima i nije se oholio. Nije mu bilo teško da u društvu udovice ili nevoljnika ispuni svoju potrebu.”[18]

PRENOŠENJE TUĐIH RIJEČI (NEMIMET)

Istinska obaveza svakog muslimana jeste da nikada ne sluša ono što ljudi govore jedni o drugima i da ne prenosi to što je čuo o onome o kome se govorilo.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Neće ući u Džennet klevetnik (koji druge ogovara).”[19] Halil b. Ahmed kaže: “Ko ti govori što je čuo o tebi i drugima, govori ono što je čuo od tebe i ko ti govori tuđe tajne, govori i tvoje drugima.”

NAPUŠTANJE (HEDŽR)

Musliman nikada ne prekida odnose sa svojim bratom preko tri dana, bez obzira koliko bio ljut na njega.

Ebu Ejjub Ensari, radijallahu anhu, kaže: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Muslimanu nije dopušteno da prekine odnose sa svojim bratom preko tri dana, i kada se sretnu da okrenu lice jedan od drugog, a bolji je onaj, od njih dvojice, koji prvi nazove selam’.”[20] Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, također je rekao: “Ko muslimanu oprosti njegovu pogrešku, Allah će mu na Kijametskom danu oprostiti njegovu.”[21]

Ikrime kaže: “Allah je rekao Jusufu, alejhis-selam, sinu Jakubovom, alejhis-selam: ‘Zbog tvog praštanja braći tvoj ugled je porastao i na dunjaluku i na ahiretu.” Hazreti Aiša, radijallahu anha, rekla je: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nikada se nije ljutio i svetio zbog sebe. Ako bi se povrijedila Allahova zabrana, onda se svetio zbog Allaha.”[22]

Ibn Abbas, radijallahu anhu, kaže: “Nema čovjeka koji oprosti nepravdu, a da mu Allah ne poveća ugled.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Neće imetak uzmanjkati zbog udijeljene sadake, a Allah će zbog praštanja čovjeku povećati ugled i nema nikog da se ponizi Allahu i radi Allaha a da ga Allah ne uzdigne zbog toga.”[23]

DOBROČINSTVO (IHSAN)

Učini dobročinstvo svim muslimanima, koliko si kadar, ne praveći razliku između rodbine i onih što ti nisu rodbina. Ali, sin Husejnov, prenosi od svog oca, a ovaj od svog djeda (hazreti Alije, radijallahu anhu) da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Čini dobro i onom ko to zaslužuje i onom ko to nije zaslužio, pa ako potrefiš onog ko je dostojan, onda je to tako, a ako nisi, onda si ti od onih koji zaslužuju da im se učini dobro (od Allaha).”[24] Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Odličje razuma, nakon imana je ljubaznost prema ljudima i činjenje dobra i pobožnom i grešnom.”[25]

Ebu Hurejre, radijallahu anhu, kaže: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je takav da ako bi ga neko prihvatio za ruku (prilikom rukovanja), ne bi povlačio svoje ruke dok čovjek ne bi bio taj koji bi prvi ruku pustio. Na sijelu se nije moglo vidjeti da njegovo koljeno prednjači koljenu onog što sjedi do nejga. Niko mu se nije obraćao a da mu se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije licem okrenuo prema njemu i ne bi od njega odvraćao pogled sve dok ne bi završio sa govorom.”[26]

TRAŽENJE DOZVOLE

(Moraš znati) da musliman nikada ne ulazi dok ne dobije dozvolu za to, nego će zatražiti dozvolu tri puta (pozvoniti ili pokucati) pa ako mu se ne dozvoli, otići će. Ebu Hurejre, radijallahu anhu, kaže da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dozvola se traži tri puta: prvi put da bi nas čuli, drugi da bi se pripremili i treći put da bi dozvolili ili odbili ulazak.”[27]

LIJEP AHLAK

Sa svim muslimanima se ophodi na lijep način i obraćaj im se sukladno njihovom intelektu jer ako bi se neznalici učeno obratio, nepismenom pisanim dokazima ili glupom objašnjavao, onda bi bio od onh koji vrijeđaju i koji bi bili uvrijeđeni.

POŠTIVANJE STARIJIH

Pazi, ne pripadaš Poslanikovom ummetu ako pri sebi nemaš uvažavanje starijih i samilost prema djeci. Džabir prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nije od nas (našeg ummeta) ko ne poštuje naše starije i ko nije milostiv prema našim mlađim.”[28] Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je i ovo: “U veličanje Allaha spada i ukazivanje počasti sjedokosom muslimanu.”[29] Ono što upotpunjuje naše poštivanje starijih jeste da pred njima ne govorimo osim uz njihovo odobrenje.

Džabir kaže: “Došla je delegacija Džuhejne kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa je neki mladić ustao da govori, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče mu: ‘Sačekaj, zar nema neko stariji?’“[30]

U predaji stoji: “Neće mladić ukazati poštovanje starcu, a da Allah ne odredi nekoga ko će mu ukazati poštovanje u starosti.”[31] U ovom hadisu je naznaka dugom životu, pa neka se obrati pažnja na to. Starije će poštivati samo oni kojima je određen dug život. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Neće nastupiti Smak svijeta sve dok dijete ne bude neposlušno i osorno, dok kiša ne bude dragocjena, dok se bestidnici ne namnože, dok plemeniti i vrli ne postanu rijetkost, dok se mlađi ne drzne na starijeg i bestidnik na vrlog i čestitog.”[32]

LIJEP ODNOS SA DJECOM

Lijep postupak sa djecom je bio uobičajen kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.[33] Kad bi se vraćao s puta i djeca izašla da ga dočekaju, zaustavio bi se, a onda bi ih podizao ispred i iza sebe i naredio ashabima da ponesu ostale.[34] Djeca bi se kasnije hvalisala međusobno i govorila: “Mene je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, posadio na jahalicu ispred sebe, a tebe iza sebe.” Drugi bi govorili: “Naredio je ashabima da te nose iza njega.”

Kada bi mu donijeli novorođenče da ga blagoslovi i nadije mu ime, primio bi ga i stavio u krilo. Neko dijete bi se i umokrilo, pa ako bi neko, ko je to vidio, podviknuo, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao bi: “Ne prekidajte mokrenje djeteta!” Sačekao bi da dijete završi, a potom bi nastavio učenje dove. Takvim gestom bi obradovao porodicu djeteta jer bi vidjeli da se nije naljutio zbog toga što se dijete umokrilo. Kada bi roditelji otišli s djetetom, oprao bi i očistio svoju odjeću.[35]

OZARENOST

Musliman prema svakom čovjeku treba biti nasmijan, vedar i blag. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pitao je: “Znate li kome je vatra (džehennem) zabranjena?” Odgovoriše: “Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju.” On reče: “Prostodušnom, blagom, ugodnom i prijatnom.”[36] Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi daje Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Doista Allah voli prostodušnog i srdačnog čovjeka.[37] Neko je upitao: ‘Allahov Poslaniče, reci mi šta da učinim, a da zbog toga uđem u Džennet?’ On mu reče: ‘Ono što nužno uzrokuje oprost jeste širenje selama i lijep govor’.”[38] Abdullah b. Omer, radijallahu anhu, kaže: “Doista je čestitost lahka stvar: ozareno lice i blag govor.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Sačuvaj se džehennemske vatre pa makar sa pola hurme ili pak sa lijepom riječju.”[39] Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je i ovo: “U Džennetu imaju sobe čija se vanjština vidi iznutra i čija se unutrašnjost vidi svana.” Neki beduin upita: “Za koga su one, Allahov Poslaniče?” On odgovori: “Za onog ko lijepo govori, širi selam, hrani gladnog, klanja noću kad ostali spavaju.”[40] Muaz b. Džebel je rekao da mu je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Muaze, oporučujem ti bogobojaznost, istinoljubivost, održavanje obećanja, ispunjenje obaveze, da nikoga ne obmanjuješ, da pripaziš komšiju, budeš milostiv prema siročetu, blago govoriš, širiš selam i budeš skroman i skrušen.”[41]

Enes, radijallahu anhu, rekao je: “Neka žena je došla Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekla mu: ‘Imam nešto povjerljivo da te pitam.’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem je bio u društvu nekih ljudi pa joj je rekao: ‘Odaberi neko mjesto i ja ću te saslušati.’ Ona je tako i uradila, a on je došao kod nje i saslušao njenu potrebu.”[42] Vehb b. Munebbih kaže: “Jedan čovjek od Beni Israila je postio sedamdeset godina iftareći svaki sedmi dan. Molio je Allaha da mu pokaže kako šejtan zavodi ljude. Pošto mu se vrijeme odužilo, a nije mu udovoljeno, on reče: ‘Da sam prebrojao i istraživao svoje greške i grijehe između mene i mog Gospodara, bilo bi mi bolje od ovog što sam tražio.’ Tada mu je Allah poslao meleka koji mu reče:’ Allah me tebi poslao i kaže: - Riječi koje si izgovorio draže su Mi od ibadeta koji si obavljao. Allah ti je podario vid, pa gledaj! - Čovjek je pogledao i ugledao Iblisove vojske kako su preplavile Zemlju. Nije vidio nijednog čovjeka, a da oko njega nije bilo šejtana kao muha. Čovjek zavapi: ‘Gospodaru, ko će se spasiti ovoga?’ Bi mu rečeno: ‘Pobožan i blag’.”

ODRŽAVANJE OBEĆANJA

Musliman nikada ne obećava ono što ne može i ispuniti. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Obećanje je obaveza.”[43] U drugoj predaji se kaže: “Obećanje je dug.”[44]

Razotkrivajući munafike, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Tri su znaka munafika (licemjera): kad govori - laže, kad obeća - ne ispuni obećanje i kad mu se nešto povjeri - povjerenje iznevjeri.”[45]

O munaficima je rekao i ovo: “Troje kod koga se nađe, on je munafik makar postio i klanjao.” Potom je spomenuo tri osobine iz prethodnog hadisa.[46]

PRAVEDNOST

Ako želiš upotpuniti svoj iman, onda ljudima sudi spram sebe i ne dolazi im s onim što ne bi volio da ti se s tim dođe jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

“Čovjek neće upotpuniti svoj iman sve dok ne bude kadar: udjeljivati pa makar i iz male imovine, biti pravedan prema samom sebi i širiti selam.[47]

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Koga raduje da bude spašen Džehennema i uđe u Džennet, neka smrt dočeka svjedočeći da nema drugog boga osim Allaha, a da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Njegov poslanik i neka ljudima ide sa onim s čim bi volio da mu se dođe.”[48]

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je Ebu Derdi, radij allahu anhu: “Ebu Derda, budi dobar komšija onom ko ti je u komšiluku, bit ćeš vjernik i voli ljudima ono što voliš sebi, bit ćeš musliman.”[49]

Hasan kaže: “Allah je objavio Ademu, alejhis-selam, četiri stvari i rekao mu: ‘U tome je sav propis tebi i tvojoj djeci; jedno je Meni, jedno tebi, jedno je između Mene i tebe, a jedno je između tebe i ostalih ljudi. Ono što je Moje - da mi robuješ i nikog Mi ravnim ne smatraš. Tebi je tvoje djelo za koje ću te nagraditi onda kada najviše bude trebalo. Ono što je između Mene i tebe: ti si dužan dovu, a ja primanje dove. Ono što je između tebe i ljudi - to je da se s njima družiš onako kako bi volio da se oni druže s tobom’.”

Musa, alejhis-selam, pitao je svog Uzvišenog Gospodara: “Gospodaru, koji od Tvojih robova je najpravedniji?” Gospodar svih svjetova mu reče: “Onaj koji počinje od sebe.”

DAVATI LJUDIMA ODGOVARAJUĆE MJESTO

Musliman treba da ukaže svoje poštovanje prema onome čija odjeća i držanje upućuju na visinu položaja i ljudima dati mjesto koje im pripada.

Bilježi se da je Aiša, radijallahu anha, bila na putu pa je zakonačivši na jednom mjestu izvadila hranu, a tada je naišao neki prosjak. Aiša, radijallahu anha, rekla je: “Dajte ovom prosjaku lepinu.” Malo iza toga je prošao čovjek jašući, pa je Aiša, radijallahu anha, rekla: “Pozovite ga za sofru.” Neko iz njene pratnje je rekao: “Onom si nevoljniku samo dala od sofre, a ovog bogataša zoveš da nam se priključi?!” Ona reče: “Allah je ljudima dao određena mjesta i položaj i na nama je da poštujemo ta mjesta. Onaj nevoljnik je zadovoljan i lepinom, a bilo bi ružno od nas da ovom bogatašu i pri ovakvom njegovom držanju damo lepinu.” Bilježi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ušao u jednu kuću. Za njim su ušli njegovi ashabi i kuća se ispunila. Došao je Džerir b. Abdullah Bedželi i nije mogao naći mjesto gdje bi mogao sjesti. Sjeo je do vrata. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, smotao je svoj ogrtač i dobacio mu ga govoreći: “Sjedi na ovo.” Džerir b. Abdullah je uzeo ogrtač i zagnjurio lice u njega, ljubeći ga i plačući. Zatim ga je smotao i vratio Allahovom poslaniku govoreći: “Ne mogu da sjedim na tvojoj odjeći. Allah neka te počasti kao što si ti mene počastio!” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, okrenuo se lijevo i desno i rekao: “Kada vam dođe uglednik iz naroda, onda mu počast ukažite.”[50]

Tako i sa svakim onim koji je nekada imao visoki položaj, i njega treba uvažiti i počastiti. Bilježi se da je majka po mlijeku Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jednom došla kod njega, a on joj je prostro svoj ogrtač i rekao: “Dobro došla, majko!” Potom joj je dao da sjedne na njegov ogrtač. Kad je sjela, reče joj: “Zauzmi se - bit će ti udovoljeno, traži - dobit ćeš.” Ona reče: “Moj narod!” On joj reče: “Što se tiče mog prava na tvoj narod i prava porodice Hašimovića, bit će ispunjeno.” Kada su to čuli ljudi, odasvud su počeli dolaziti i govoriti: “I naše pravo, Allahov Poslaniče!” On joj je poslije dao nekoliko deva i ovaca, uslužio je i dao joj i nešto od dijela svoga ratnog plijena sa Hajbera.[51] Osman b. Affan, radijallahu anhu, sve je to prodao za 100.000 dirhema.

Nekada bi kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, došao posjetilac, a on bi odmarao na šiltetu. Ako na šiltetu ne bi bilo prostora za dvojicu, on bi ga davao posjetiocu. Ako bi posjetilac odbio, on je insistirao sve dok ovaj ne bi prihvatio.[52]

IZMIRIVANJE ZAVAĐENIH

Dužnost je pomiriti dvojicu muslimana kada god se upriliči. Poslanik, sallallahu alejhive sellem, kaže: “Hoćete li da vam kažem šta je vrednije od posta i od namaza, a i od sadake?” Odgovonše: “Svakako da hoćemo.” On reče: “Izmiriti zavađene i strogo se čuvati mržnje jer je ona pogubna, a zavaditi nekog je pogubno.”[53]

I kaže: “Najvrednija sadaka je izmiriti zavađene.”[54]

Od Enesa, radijallahu anhu, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jedne prilike sjedio, a onda se nasmijao tako da su mu se vidjeli zubi. Omer, radijallahu anhu, upita: “O ti koji si mi draži i od oca i od majke, zbog čega si se nasmijao?” On reče: “Dvojica iz moga ummeta će puzati pred Uzvišenim Gospodarom pa će jedan reći: ‘Gospodaru, namiri mi nepravdu koju mi je ovaj nanio.’ Allah će reći: ‘Podmiri nepravdu svom bratu!’ Taj će reći: ‘Gospodaru, kako da mu podmirim nepravdu kad od mojih dobrih djela nije ostalo ništa?!’ Uzvišeni Allah će reći tužiocu: ‘Šta ćeš sa svojim bratom kad on od dobrih djela nema ništa?’ Čovjek će reći: ‘Gospodaru, neka uzme od mojih grijeha’.” Tada su se oči Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ispunile suzama i on reče: “Doista je to težak dan kada će ljudima biti jako stalo da smanje teret svojih grijeha. Tada će Gospodar reći onome kome je nepravda nanesena: ‘Pogledaj i vidi šta ima u Džennetu!’ Čovjek će reći: ‘Vidim dvorce od zlata i srebra ukrašene biserjem. Za kojeg je to poslanika, dobrog čovjeka ili šehida?’ Allah će reći: ‘To je za onog ko zaradi!’ Čovjek će reći: ‘Gospodaru, a ko je kadar to zaraditi?’ Allah će reći: ‘Ti to možeš!’ ‘A kako, Gospodaru?’ ‘Tako što ćeš oprostiti svom bratu.’ ‘Gospodaru, onda sam mu već oprostio.’ Allah će reći: ‘Uzmi svog brata za ruku i uvedi ga u Džennet’.”

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, također, rekao je: “Bojte se Allaha i izmirujte zavađene. Doista će Allah izmiriti vjernike na Kijametskom danu.”[55]

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je i ovo: “Nije lažljivac onaj koji se posluži lažima kako bi izmirio dvojicu zavađenih, pa kaže dobro i jednom i drugom.”[56] Ovaj hadis upućuje na obavezu izmirivanja zavađenih jer govoriti istinu i ne lagati je obaveza, a obavezu može obezvrijediti samo ono što je prioritetnije (preče) od nje.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Svaka laž se bilježi osim one kad čovjek slaže u ratu”,[57] jer rat je čitav varka, ili slaže da bi izmirio dvojicu zavađenih ili slaže svojoj supruzi kako bi je odobrovoljio i zadovoljio.

PRIKRIVANJE MAHANA

Onaj ko želi sebi dobro prikriva mahane svakog muslimana. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Ko prikrije mahanu muslimana, Allah će sakriti njegove mahane i na dunjaluku i na ahiretu.”[58] I kaže: “Neće čovjek čovjeku sakriti neku mahanu, a da Allah neće sakriti njegovu na Kijametskom danu.”[59] Ebu Seid Hudri, radiallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Neće čovjek primijetiti nešto negativno kod svog brata vjernika i to sakriti, a da zbog toga neće ući u Džennet.”[60] Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je Maizu kad mu je ovaj donio obavijest: “Da si to pokrio svojom odjećom, bilo bi bolje za tebe.”[61]

Dakle, musliman je dužan sakriti svoje mahane jer njegovo vjerovanje od njega traži takvo nešto, ali traži, isto tako, da uvažava i vjerovanje drugog muslimana.

Ebu Bekr, radijallahu anhu, kaže: “Kada bih vidio nekog da pije, bilo bi mi draže da ga Allah sakrije od mene i kada bih vidio nekog da krade, bilo bi mi draže da ga Allah sakrije.”

Bilježi se da je Omer, radijallahu anhu, jedne noći hodao ulicama Medine kontrolišući situaciju u gradu. Zatekao je nekog čovjeka i ženu kako čine zabranjeno. Kad je svanulo, stao je pred ljude i pitao: “Šta mislite o vođi koji je zatekao čovjeka i ženu u bludnim radnjama da nad njima izvrši odmazdu, šta bi vi uradili?” Rekoše: “Ti si vođa (i odluči)”, a Alija, radijallahu anhu, reče: “Ti nemaš pravo na to, i na tebi bi se trebala provesti odmazda (šerijatska kazna - hadd). Allah je odredio da takvo što trebaju potvrditi četverica pouzdanih svjedoka.” Omer, radijallahu anhu, izvjesno vrijeme nije se savjetovao o tom pitanju, a onda je opet zatražio njihovo mišljenje. Rekli su što i prvi put, a i Alija, radijallahu anhu, ponovio je svoj stav. Ovo ukazuje na to da je Omer, radijallahu anhu, sam bio neodlučan o pitanju da li upravitelj ima pravo presuditi shodno svom poznavanju odredbi? Zbog toga je tražio mišljenje ashaba i njihovu fetvu, a ne da bi ga upoznali o tome. To je sve iz straha da ne bi presudio krivo pa bi bio od onih koji lažno svjedoče.

Prevagnulo je, u svemu, mišljenje Alije, radijallahu anhu, da on nema pravo nad njima izvršiti odmazdu. Ovo je jedan od najjačih dokaza da treba tražiti opravdanje za prikrivanje negativnosti, a najgora negativnost je blud. Za taj čin se traže četverica pouzdanih svjedoka koji će posvjedočiti da su vidjeli konkretan čin, što je neporecivo. Ako bi sudija to znao zasigurno, lično se uvjerivši (bez prisusutva svjedoka), neće to otkrivati niti presudu donositi. Pogledaj samo kakva je mudrost u tome da se nemoral ne širi odredbom kamenovanja do smrti, što je najveća kazna, i pogledaj koliko je teška Allahova zavjesa koju je On prebacio preko grešnih robova Svojih, tako što je stijesnio mogućnost otkrivanja njihovog grijeha. Nadamo se da nećemo biti uskraćeni ove plemenitosti kada budu otkrivane tajne.

U hadisu stoji: “Allah, ako pokrije sramotu čovjeka na dunjaluku, On je Plemenitiji i iznad toga da je razotkrije na ahiretu, a ako je otkrije na dunjaluku, On je neće otkriti i drugi put.”[62]

Abdurrahman b. Avf, radijallahu anhu, kaže: “Jedne noći sam bio sa Omerom, radijallahu anhu, u obilasku Medine. Dok smo hodali, ugledali smo svjetlost. Krenuli smo u tom pravcu kako bismo opomenuli ukućane da je vrijeme spavanju. Približivši se kući, naišli smo na zaključana vrata iza kojih se čula pjesma. Omer, radijallahu anhu, primio me za ruku i upitao: ‘Znaš li čija je ovo kuća?’ Rekao sam: ‘Ne znam!’. ‘Ovo je kuća Rebie b. Umejje b. Halefa. On i njegovo društvo sada piju, pa šta misliš da nam je činiti?’ Odgovorih: ‘Mislim da smo upravo učinili ono što nam je Allah zabranio.’ Uzvišeni Allah kaže: ‘I ne uhodite jedni druge.’[63] Omer se okrenuo i ostavio ih.”

Ovo nas upućuje na obavezu prikrivanja i zabrane špijuniranja. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je Muaviji, radijallahu anhu: “Doista ćeš, ako budeš istraživao ljudske mahane, iskvariti ljude ili ih navesti na to da se iskvare.”[64]

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “O skupe, ima onih koji su priznali vjerovanje jezikom, ali iman im još nije ušao u srce! Ne ogovarajte muslimane i ne istražujte njihove negativnosti jer onaj ko bude istraživao mahane brata muslimana, Allah će istraživati njegove, a kome Allah bude istraživao mahane, razotkrit će ga i osramotiti makar i u njegovoj kući.”[65] Ebu Bekr, radijallahu anhu, kaže: “Kad bih vidio nekoga da čini zabranjeno, ne bih ga kaznio niti bih pozvao nekoga da to posvjedoči, osim ako bih se nalazio u društvu pa i on to isto vidi.”

Prenosi se od jednog čovjeka da je rekao: “Sjedio sam sa Abdullahom b. Mes’udom, radijallahu anhu, kada mi je došao čovjek vodeći drugog i rekao: ‘Ovaj je pijan!’ Abdullah b. Mes’ud reče: ‘Zatražite da hukne!’ Kada je čovjek huknuo, otkrilo se da je pijan. Pritvorili su ga dok se nije otrijeznio, potom je pozvao dželata da ga izbičuje, mada mu je bilo teško zbog toga. Naredio je dželatu: ‘Bičuj ga i neka svaki organ njegova tijela osjeti!’ Dželat je izudarao čovjeka. Kada se kazna izvršila, upitao je onog što ga je doveo: ‘Šta si mu u srodstvu?’ Čovjek reče: ‘Amidža’. Abdullah mu reče: ‘Nisi se potrudio i lijepo ga odgojio, niti si mu grijeh sakrio. Imam (vođa), kada mu se prijavi grijeh, mora izvršiti kaznu. Allah je uistinu Onaj koji prašta i voli praštanje’.” Kasnije je proučio ajet: “Neka im oproste i ne zamjere.”[66] Potom reče: “Sjećam se čovjeka koji je bio prvi kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se odsiječe ruka zbog krađe. Na Poslanikovom licu bila je vidna tuga zbog toga. Ljudi su rekli: ‘Allahov Poslaniče, kao da ti je žao zbog kazne koja se izvršava nad njim?’ On reče: ‘A zašto se ne bih žalostio?! Nemojte biti šejtanski pomagači protiv vašeg brata.’ Oni rekoše: ‘Što mu nisi oprostio?’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Vladar mora provesti šerijatsku kaznu ako mu se prijavi prestup. Allah je Onaj koji prašta i koji voli praštanje’, a potom proučio ajet: - Neka im oproste i ne zamjere! Zar vama ne bi bilo drago da i vama Allah oprosti? A Allah prašta i samilostan je.[67] - U jednoj predaji stoji: “Kao da je lice Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bilo posuto pepelom zbog svega učinjenog.”[68]

Bilježi se da je Omer, radijallahu anhu, obilazeći Medinu, čuo glas čovjeka kako pjeva. Prekoračio je zid oko kuće i povirio. U kući je vidio čovjeka i ženu, a pored njih posudu s alkoholom. Tada je uzviknuo: “Allahov neprijatelju, zar si mislio da će te Allah zaštiti dok Mu grijeh činiš?” Čovjek reče: “A ti, vladaru vjernika, ne žuri sa sudom. Ako sam zgriješio Allahu, zgriješio sam u jednom, a ti si napravio tri grijeha: Uzvišeni Allah kaže: ‘I ne uhodite jedni druge’,[69] - a ti si uhodio. Allah kaže: ‘Ne iskazuje se čestitost u tome da sa stražnje strane u kuće ulazite’,[70] - a ti si ušao u moju kuću preko zida. I Uzvišeni kaže: ‘U tuđe kuće ne ulazite dok dopuštenje ne dobijete i dok ukućane ne pozdravite’,[71] - a ti si mi ušao u kuću i bez pozdrava i bez dozvole’. Omer, radijallahu anhu, upita ga: ‘Hoćeš li se popraviti ako ti oprostim?’ Čovjek odgovori: ‘Svakako, vladaru vjernika! Ako mi oprostiš, ovako nešto neću nikad više ponoviti.’ Omer, radijallahu anhu, oprostio mu je i otišao od njega.”

Neki čovjekje pitao Abdullaha b.Omera, radijallahu anhu: “O Ebu Abdurrahmane, šta si čuo da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže o raspravi na Kijametskom danu?” On odgovori: “Čuo sam ga da kaže: ‘Allah će Sebi približiti vjernika, zaogrnuti ga Svojim plaštom od ostalih ljudi i pitati: - Znaš li za taj i taj grijeh? - Čovjek će reći: -Dakako, Gospodaru!’ Tako će teći sve dok ne prizna sve svoje grijehe i dok ne pomisli da je propao zbog toga. Tada će mu Allah reći: ‘Robe Moj, Ja tvoje grijehe nisam sakrio na dunjaluku, osim zato što Sam htio da ti ih danas oprostim.’ Tada će mu biti predata knjiga njegovih dobrih djela.”[72] Što se tiče nevjernika (kafira) i dvoličnjaka (munafika): “A svjedoci će reći: Ovi su izmišljali laži o Gospodaru svome! Neka Allahovo prokletstvo stigne mnogobošce.”[73]

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Kompletnom mom ummetu će biti oprošteno, osim mudžahirunima.”[74] Mudžahera je kada čovjek učini neki grijeh, a onda i drugima kaže o tome.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je i ovo: “Ko bude slušao govor ljudi koji oni ne bi voljeli da se sazna (i to kasnije proširi), uši će mu biti zalivene rastopljenim olovom na Kijametskom danu.”[75]

IZBJEGAVANJE SUMNJIVIH MJESTA

Izbjegavaj sumnjiva mjesta kako bi srca drugih ljudi sačuvao sumnjičenja, a njihove jezike od ogovaranja jer ako bi ljudi pogriješili misleći ružno o tebi, bili bi saučesnici u zajedničkom grijehu. Ako ljudi budu griješili Allahu zbog onog što je neko učinio, smatraju se saučesnikom u tom grijehu. Uzvišeni Allah kaže: “Ne grdite one kojima se oni, pored Allaha, klanjaju da ne bi i oni nepravedno i ne misleći što govore Allaha grdili.”[76]

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Šta mislite o onome koji psuje vlastite roditelje?” Rekoše: “A zar ima neko da psuje vlastite roditelje?” On reče: “Ima, opsuje nekome roditelje, a i on njemu opsuje njegove.”[77]

Od Enesa, radijallahu anhu, bilježi se: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, razgovarao je sa jednom od svojih supruga. Naišao je neki čovjek pa ga on pozva i reče mu: ‘Čovječe, ovo je moja supruga Safija’. Prolaznik uzvrati: ‘Allahov Poslaniče, ako bih i pomislio o nekom nešto ružno, to zasigurno ne bi bio ti.’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče mu: ‘Uistinu šejtan kroz čovjeka kola kao što krv kola tijelom.”[78]

U drugim predajama o istom slučaju stoji: “Bojim se da se u vašim srcima ne zacrne neka ružna misao.” Ili: “Riječ je bila o dvojici ljudi pa im je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Polahko, to je Safija...”[79] Ona ga je bila posjetila u zadnjoj trećini ramazana.

Omer, radijallahu anhu, kaže: “Ko ode na sumnjivo mjesto, onda neka se ne ljuti ako se o njemu ružno pročuje.” Jedne prilike je Omer, radijallahu anhu, prolazio pored čovjeka koji je pored puta razgovarao sa ženom pa ga je udario svojim štapom. Čovjek mu reče: “Emirel mu’minin, to je moja supruga!” Omer mu reče: “Onda se skloni tamo gdje te ljudi neće vidjeti.”

ZAGOVORNIŠTVO (ŠEFAAT)

Musliman se treba zauzimati za svakog muslimana kojem je zagovorništvo potrebno, kod onog na koga ima utjecaja i da se trudi udovoljiti potrebi onoliko koliko je to kadar. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Meni se dolazi i pita, traži se od mene usluga. Vi koji ste kod mene, zatražite za drugog da biste bili nagrađeni, i kako bi Allah preko Svog Poslanika učinio ono što Mu je drago.”[80] I kaže: “Zagovarajte i zalazite se za druge kod mene kako biste bili nagrađeni. Neku stvar namjerno odgađam kako biste se vi založili i bili nagrađeni zbog toga.”[81] I kaže: “Nema bolje sadake od sadake jezikom.”

Upitaše: “A kako to?” On reče: “Zagovorništvo kojim će se spriječiti prolijevanje krvi, kojim će se pribaviti korist nekome i kojim će se otkloniti nevolja od drugog.”[82]

Ikrime prenosi od Ibn Abbasa, radijallahu anhu, da je rekao: “Suprug Benrin je bio rob, a zvao se Mugisi. Kao da ga sad gledam kako ide za njom i plače, a suze mu cure niz bradu. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitao je Abbasa (svog amidžu): ‘Zar se ne čudiš snazi njegove ljubavi prema njoj i njenoj mržnji prema njemu?’ Tad je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao Beriri: ‘Što se s njim ne pomiriš, ipak je otac tvojeg djeteta?’ Ona upita: ‘Allahov Poslaniče, da li mi to naređuješ pa da se pokorim? On odgovori: “Ne, nego zagovaram’.”[83]

POZDRAV (SELAM)

Dužnost svakog muslimana je da prije počinjanja razgovora prvo nazove selam i da se rukuje prilikom pozdravljanja. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Ko počne s pričom prije nego nazove selam, nemojte mu odgovoriti dok selam ne nazove.”[84]

TRAŽENJE DOZVOLE I SELAM

Jedan od ashaba je rekao: “Ušao sam kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a niti sam nazvao selam niti sam zatražio dozvolu. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče mi: “Vrati se i reci: - Esselamu alejkum - a potom pitaj: - Mogu li ući?”[85]

Džabirb. Abdullah prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada uđete u svoje kuće, poselamite njene stanovnike jer šejtan neće ući u kuću u kojoj je selam nazvan.”[86] Enes, radijallahu anhu, kaže: “Služio sam Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, osam godina i on mi je rekao: ‘Enese, upotpuni svoj abdest - povećat će ti se život (produžit će se), nazovi selam onima koje sretneš od mog ummeta - umnožit će ti se dobra djela, a kada uđeš u kuću, poselami ukućane - povećat će se dobro u kući.”[87]

Enes, radijallahu anhu, također, kaže: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Kada se sretnu dvojica vjernika i rukuju, na njih se podijeli sedamdeset oprosta (magfireta), šezdeset i devet se dodijeli onom koji je bio srdačniji od njih dvojice’.” Uzvišeni Allah u Kur’anu Časnom opisuje način otpozdravljanja pa kaže: “Kada pozdravom pozdravljeni budete, ljepšim od njega otpozdravite, ili ga uzvratite.”[88]

I kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Tako mi Onog u čijoj je moći moja duša, nećete ući u Džennet sve dok ne budete vjerovali, a nećete vjerovati sve dok se ne budete međusobno voljeli. Hoćete li da vas uputim na djelo, koje, ako ga budete u praksu provodili, voljet ćete se? Rekoše:’ Svakako da hoćemo, Allahov Poslaniče!’ On reče: ‘Širite selam među vama’.”[89] I kaže: “Kada musliman nazove selam muslimanu i ovaj mu odvrati, meleki na njega salavat donesu sedamdeset puta.”[90] Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je i ovo: “Meleki izražavaju čuđenje prema onom muslimanu koji sretne drugog muslimana, a ne nazove selam.”[91] A rekao je i ovo: “Jahač naziva selam pješaku, a ako iz grupe neko nazove selam, kao da su ga svi nazvali (spada dužnost s ostalih).”[92]

Katade veli: “Pozdrav onih prije vas je bio padanje ničice. Allah je počastio ovaj ummet selamom. Selam je pozdrav džennetlija.” Ebu Muslim Havlani je prolazio pored grupe ljudi i nije im nazvao selam. Kasnije je to objasnio ovako: “Od nazivanja selama spriječio me je strah da mi neće odvratiti pa bi ih meleki proklinjali.”

RUKOVANJE

Rukovanje uz pozdrav je, također, sunnet. Neki čovjek je došao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: “Esselamu alejkum!” (Allahov spas i sigurnost neka vas prekriju).

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nakon otpozdravljanja rekao je: “Deset sevaba.” Došao je drugi i rekao: “Esselamu alejkum ve rahmetullahi” (...i Allahova milost). Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Dvadeset.” Došao je treći i rekao: “Esselamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu” (...i blagoslov). Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Trideset.”[93]

Enes, radijallahu anhu, nazivao bi selam i djeci, ako bi prolazio pored njih. Prenosi se da je i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tako radio.[94]

Abdulhamid b. Behram prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jednom prolazio kroz džamiju u kojoj je bila omanja grupa žena koje su sjedile pa im je rukom naišaretio nazivajući im selam. Abdulhamid je pokazao rukom kako je to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učinio.[95] Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ne pozdravljajte židove i kršćane prvi, a ako sretnete na putu nekog od njih, prisilite ga da pođe onom stranom koja je teža.”[96]

Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne rukujte se s zimmijama (nemuslimani u islamskoj državi) niti ih prvi pozdravljajte, a ako ih sretnete na putu, natjerajte ih da idu težom stranom.”

Aiša, radijallahu anha, kaže: “Grupa židova je došla kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa su rekli: ‘Es-sammu alejke’ (Smrt nek ti je!). Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio je: ‘Ve alejkum’ (I vama!). Ja sam rekla: ‘I vama smrt i prokletstvo’. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Aiša, Allah voli blag postupak u svemu’. Ja sam rekla: ‘Zar nisi čuo šta su rekli?’ On odgovori: ‘Zar nisam rekao: I vama?”[97]

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Jahač naziva selam pješaku, prolaznik onom koji sjedi, manja grupa većoj i mlađi starijem.”[98] I kaže: “Ne oponašajte židove i kršćane; židovi se pozdravljaju prstom, a kršćani pokazivajući dlan.”[99] Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Kada neko od vas dođe na sijelo, neka nazove selam i neka sjedne ondje gdje mu bude slobodno. Kad odlazi sa sijela, neka poselami prisutne jer prvi selam nije nimalo preči od drugog.”[100]

Enes, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada se sretnu dva vjernika i rukuju (prilkom pozdrava), na njih se dodijeli sedamdeset magfireta. Šezdeset i devet bude onom koji bude srdačniji.”[101]

Omer, radijallahu anhu, kaže: “Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: ‘Kada se sretnu dva muslimana i jedan drugom nazovu selam, a onda se rukuju, među njih se spusti stotinu sevapa (rahmeta). Onome koje prvi nazvao selam pripadne devedeset, a onom što je pružio ruku i rukovao se deset’.”[102]

Hasan Kaže: “Rukovanje povećava ljubav.”

Ebu Hurejre, radijallahu anhu, kaže da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Upotpunjenje vašeg međusobnog pozdravljanja je rukovanje.”[103]

LJUBLJENJE

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Poljubac brata muslimana je rukovanje.”[104]

Nema nikakve smetnje poljubiti ruku vjerskom velikanu želeći mu time iskazati poštovanje. Od Ibn Omera, radijallahu anhu, bilježi se daje rekao: “Ljubili smo ruku Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.”[105]

Ka’b b. Malik (jedan od trojice koji su izostali s pohoda na Tebuk i čiju je tevbu i oprost Allah obznanio u Kur’anu) kaže: “Kada je objavljen ajet o primanju moje tevbe, došao sam Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i poljubio ga u ruku.”[106]

Bilježi se da je neki beduin došao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i pitao ga: “Allahov Poslaniče, hoćeš li mi dopustiti da ti poljubim glavu i ruku?” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dopustio mu je i on je to uradio.[107]

Ebu Ubejde je sreo Omera, radijallahu anhu, rukovao se s njim i poljubio mu ruku, a onda su se izmakli ustranu i zaplakali.”

Od Berra b. Aziba se prenosi da je on nazvao selam Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, dok je on uzimao abdest. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije mu odgovorio dok nije završio s abdestom. Onda mu je uzvratio selam, pružio ruku i rukovao se. Berra mu je rekao: “Allahov Poslaniče, zar rukovanje nije običaj stranaca?!” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori mu: “Kada se sretnu dva muslimana i rukuju, sa njih spadaju manji grijesi.”[108]

I rekao je: “Kada čovjek naiđe na grupu i nazove im selam pa mu odgovore, on je za stepen bolji od njih jer ih je podsjetio na selam. Ako mu ne odvrate selam, odvratit će mu skupina koja je bolja i prijatnija od njih. (Ili je rekao: ‘vrednija’).”[109]

NAKLON PRILIKOM POZDRAVA

Naklon prilikom pozdrava je zabranjen. Enes, radijallahu anhu, kaže: “Pitali smo: ‘Allahov Poslaniče, hoćemo li se naklanjati jedan drugom?’ Odgovorio je: ‘Ne!’ ‘Hoćemo li ljubiti (u obraze) jedan drugog?’ ‘Ne!’ ‘A hoćemo li se rukovati?’ ‘Da’.”[110]

GRLJENJE I LJUBLJENJE

Grljenje i ljubljenje se navode u predaji, ali prilikom povratka s puta.[111] Ebu Zerr, radij allahu anhu, rekao je: “Nikad se nisam sreo s Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, a da se nije rukovao sa mnom. Jednom me je nešto trebao, ali nisam bio u kući. Čim sam saznao, otišao sam do njega. Zatekao sam ga kako sjedi na minderu. Zagrlio me i to mi je bilo vrlo drago.”[112] Prihvatiti za povodac jahalice iz poštovanja prema učenome je pohvalno. To je uradio Ibn Abbas, radijallahu anhu, s jahalicom Zejda b. Sabita, radijallahu anhu. Omer je prihvatio nadlakticu Zejda b. Sabita i pomogao mu da ustane, a onda rekao: “Ovako postupajte sa Zejdom b. Sabitom i njemu sličnim.”

USTAJANJE

Ako se ustaje pred nekim iz strahopoštovanja, onda je to pokuđeno, ali ako se ustaje iz počasti, onda nije. Enes, radiallahu anhu, kaže: “Niko nam nije bio draži od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ali ashabi, kad bi ga ugledali, nisu ustajali ispred njega znajući koliko mu je takvo što mrsko.”[113] Bilježi se daje Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada me ugledate, nemojte ustajati ispred mene kao što to nemuslimani rade (ispred svojih vođa).”[114] I kaže: “Ko želi da mu ljudi ustaju na noge, neka sebi pripremi mjesto u Džehennemu.”[115] Također kaže: “Čovjek ne treba podizati čovjeka na sijelu da bi sjeo na njegovo mjesto, nego mu se razmaknite i napravite mjesto.”[116]

I ashabi su o ovome vodili računa zbog zabrane. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Kad ljudi zauzmu mjesta na sijelu pa ako neko pozove svoga brata da sjedne praveći mu mjesto, neka se odazove jer to je vid počasti koju ukazuje bratu. Ako mu nije obezbijedio mjesto, onda neka potraži gdje mu je najpogodnije za sjesti i neka tu sjedne.”[117]

UZVRAĆANJE SELAMA

Bilježi se da je neki čovjek nazvao selam Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, dok je on vršio malu nuždu pa mu nije odgovorio.[118] Ružno je nazivati selam onom koji vrši nuždu. Pokuđeno je pozdraviti sa: “Alejke selam!”[119]

Neki je čovjek tako poselamio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa mu je on rekao: “Alejkesselam je pozdrav mrtvih.” To je ponovio tri puta, a onda rekao: “Kada neko od vas sretne brata muslimana, neka kaže: ‘Esselamu alejkum ve rahmetullahi’.”[120]

Pohvalno i poželjno (mustehab) je da onaj koji uđe u prostoriju i nazove selam, a ne nađe mjesta, ne izlazi, nego sjedne iza onih koji sjede. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jedne je prilike sjedio u džamiji, a ashabi oko njega, kada su došla tri čovjeka. Dvojica su krenula prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Jedan od njih je našao mjesto u halki i popunio ga, drugi je sjeo iza halke, a treći je otišao. Kada je završio započetu temu, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitao je prisutne: “Hoćete li da vam pričam o trojici? Jedan od njih je htio Allahu i Allah ga je primio. Drugi se postidio i Allah se postidio njega. Treći se okrenuo i Allah se okrenuo od njega.”[121]

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ne sretnu se dva muslimana koji se prilikom susreta rukuju, a da im Allah ne oprosti manje grijehe prije nego se rastanu.”[122] Umm Hani’ je poselamila Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i on je upitao: “Ko je ta žena?” Rekli su mu: “To je Umm Hani’!” Onda reče: “Dobro došla, Umm Hani’!”[123]

ODBRANA ČASTI BRATA MUSLIMANA

Musliman je dužan štititi čast, život i imetak brata muslimana od nepravde drugog, koliko je god to u mogućnosti. Uzvraćati na napade i štititi brata jeste obaveza koju traži islamsko bratstvo. Od Ebu Derda, radijallahu anhu, bilježi se da je neki čovjek napadao drugog u društvu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa je jedan čovjek stao u odbranu napadnutog.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tada je rekao: “Ko stane u zaštitu časti brata muslimana, to će mu biti zaštita od Džehennema.”[124] I rekao je: “Nema čovjeka muslimana koji će stati u odbranu časti svog brata, a da Allah neće uzeti Sebi u obavezu da ga zaštiti od džehennemske vatre na Kijametskom danu.”[125]

Od Enesa, radijallahu anhu, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “U čijem se društvu bude napadao brat musliman, a on mogne da ga odbrani, a to ne učini, Allah će ga poniziti i na dunjaluku i na ahiretu. A ko stane u odbranu svog brata, Allah će stati u njegovu odbranu i na dunjaluku i na ahiretu.”[126] I da je rekao: “Ko bude štitio čast brata muslimana na dunjaluku, Allah će mu odrediti meleka koji će ga štititi od Džehennema na Kijametskom danu.”[127]

Džabir i EbuTalha, radijallahu anhum, kažu: “Čuli smo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: ‘Nema muslimana koji stane u odbranu brata, ondje gdje se bude kaljao njegov obraz i čast, a da ga Allah neće pomoći onda kada mu Njegova pomoć bude najpotrebnija. I nema čovjeka koji izbjegne pomoć i odbranu ondje gdje se kalja čast muslimana, a da mu Allah neće uskratiti Svoju pomoć kad mu ona bude najpotrebnija’.”[128]

NAZDRAVLJANJE ONOM KOJI KIHNE

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Onaj koji kihne treba reći: ‘Elhamdulillah ala kulli hal’,[129] a onaj koji mu nazdravlja treba reći: ‘Jerhamukumullah!’.[130] Tada onaj što je kihnuo treba reći: ‘Jehdikumullahu ve juslih balekum’.”[131]-[132]

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nazdravio je jednom čovjeku koji je kihnuo, a drugom nije, pa ga je taj upitao za razlog, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče mu: “On je zahvalio Allahu, a ti si prešutio.” Od Ibn Mes’uda, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Kada kihne jedan od vas, neka kaže: - Hvala Allahu, Gospodaru svjetova!’ Ako je to rekao, neka mu onaj ko je kod njega kaže:’ Allah ti se smilovao!’ Ako mu kažu to, onda neka on odgovori: ‘Allah oprostio i meni i vama!’“[133] I rekao je: “Musliman, ako kihne, nazdravlja mu se do tri puta. Ako kihne više od toga, onda je to znak prehlade.”[134]

Bilježi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nazdravio jednom čovjeku tri puta, pa kad je kihnuo i četvrti put, rekao mu je: ‘Ti si nahlađen’.”[135] Ebu Hurejre, radijallahu anhu, govori: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi, kada bi kihnuo, snizio svoj glas i zaklonio (usta) odjećom ili rukom.”[136] A bilježi se da je i ‘prekrio lice’.

Ebu Musa Eš’ari, radijallahu anhu, kaže: “Židovi su kihali kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nadajući se i želeći da im on kaže: ‘Allah vam se smilovao’, ali bi im on govorio: ‘Allah vas uputio’.”[137]

Abdullah b. Amir b. Rebija prenosi od svog oca da je neki čovjek kihnuo iza Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, (na namazu) i rekao: ‘Hvala Allahu, beskrajnom hvalom, blagoslovljenom i čistom, onako kako je zadovoljan naš Gospodar i nakon što je zadovoljan. Neka je apsolutna hvala Allahu na svemu!’ Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, predao selam, upitao je: ‘Koje govorio?’ Čovjek je rekao: ‘Ja, Allahov Poslaniče! Nisam htio ništa ružno time.’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Vidio sam dvanaest meleka kako se nadmeću ko će ih prije (te riječi) zapisati’.”[138]

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ko kihne pa požuri sa zahvalom, neće imati bolova u slabinama.”[139] Također je rekao: “Kihanje je od Allaha, a zijevanje od šejtana, pa ako neko od vas zijevne, neka stavi ruku na usta, a ako kaže: ‘Ha ha’ prilikom zijevanja, to se šejtan smije iz njegove utrobe.”[140]

Ibrahim Nuhai je rekao: “Ako neko od vas kihne dok nuždu obavlja, ne smeta ako Allaha spomene.”

Hasan kaže: “U tom slučaju će Allaha spomenuti i zahvaliti Mu u sebi.” Ka’b pripovijeda: “Musa, alejhis-selam, je rekao: ‘Gospodaru, da li Si blizu pa da Ti govorim ili daleko pa da te dozivam?!’ Allah mu odgovori: ‘Uz onog Sam ko Me spominje’. Musa, alejhis-selam, reče: ‘Nekada smo u takvim okolnostima kad nas je stid i strah da Te spominjemo, kao kad smo džunup ili u zahodu’. Allah reče: ‘Sjećaj Me se u svakoj situaciji’.”

MUDROST U OPHOĐENJU

Ako čovjeka napastvuje i uznemirava neko ko je prgav, onda s njim treba postupati mudro štiteći se od njegovog zla. Neko je rekao: “Sa vjernikom se ponašaj krajnje iskreno i otvoreno, a sa prgavim grešnikom se ophodi na lijep način jer je takav zadovoljan lijepim odnosom.” Ebu Derda, radijallahu anhu, kaže: “Nekim ljudima se smiješimo u lice, a naša ih srca proklinju.” Ovakav postupak se zove pretvaranje (mudara), i to samo sa onim koji bi nam mogli nanijeti zlo. Uzvišeni Allah kaže: “Zlo dobrim uzvrati.”[141]

Ibn Abbas, radijallahu anhu, tumačeći Allahove riječi: “I koji dobrim zlo uzvraćaju”,[142] kaže: “Razvrat i uznemiravanje (ezijet) nazivanjem selama i mudrošću”, a tumačeći riječi: “A da Allah ne suzbija neke ljude drugima, do temelja bi bili poršeni manastiri, i crkve...”[143] kaže: “Podsticanjem i zastrašivanjem, stidom i lukavošću.”

Aiša, radijallahu anha, kaže: “Neki čovjek je tražio dozvolu da uđe kod Poslanika pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Dozvolite mu, grozan li je to čovjek za druženje!’ Kada je čovjek ušao, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, s njim je lijepo i blago pričao, u tolikoj mjeri da sam pomislila da ga uvažava. Kada je čovjek otišao, pitala sam ga: ‘Kad je ulazio, rekao si o njemu ono što si rekao, a onda si s njim lijepo pričao?!’ On odgovori: ‘Aiša, najgori ljudi na Kijametskom danu kod Allaha će biti oni koje su ostali ljudi izbjegavali da ih ne bi zadesilo zlo od njih.”[144] U drugoj hadiskoj predaji stoji: “Ono čime čovjek štiti svoju čast, smatra se sadakom.”[145]

Jedna predaja glasi ovako: “S ljudima se ophodite shodno njihovim djelima, a stvarne osjećaje zadržite u srcima.” Muhammed b. Hanefije je rekao: “Nije mudar onaj koji se na lijep način ne ophodi s onim čije društvo baš nimalo ne koristi, sve dok mu Allah izlaz ne nađe.”[146]

DRUŽENJE SA BOGATAŠIMA

Treba izbjegavati miješati se s bogatima i nastojati se družiti sa siromašnim čineći dobročinstvo siročadima. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u dovi je učio: “Gospodaru moj, poživi me kao siromaha, usmrti me kao siromaha i proživi me kao siromaha.”[147] Ka’b el-Ahbar je rekao: “Sulejman, alejhisselam, bi pored sveg svog bogatstva kada bi ušao u bogomolju sjeo do siromaha i govorio bi: ‘Siromah sjeo uz siromaha’.”

Govori se da Isau, alejhis-selam, nije bilo ništa draže nego kada bi mu se reklo: “Miskin!”[148]

Ka’b el-Ahbar kaže: “Ono što u Kur’anu stoji: O vi koji vjerujete! u Tevratu je stajalo: O vi miskini!”

Ubade b. Samit kaže: “Džehennem ima sedam kapija: tri su za za bogataše, tri za žene i jedna za siromašne i uboge.” Fudajl kaže: “Čuo sam da je jedan od vjerovjesnika pitao Allaha: ‘Gospodaru, po čemu ću znati da li Si sa mnom zadovoljan?’ Allah mu odgovori: ‘Pogledaj koliko su miskini zadovoljni tobom’.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Strogo se čuvajte toga da sijelite sa mrtvacima.” Upitaše: “A ko su mrtvaci, Allahov Poslaniče?” On odgovori: “Bogataši.”[149]

Musa, alejhis-selam, upitao je: “Gospodaru, gdje da Te (Tvoje zadovoljstvo) tražim?” Gospodar svih svjetova odgovori: “Kod onih čija su srca ranjena i slomljena.”

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ne zavidi grešniku na blagodati, ne znaš šta će s njim biti poslije smrti jer je iza njega onaj što ga traži (tj. melek smrti, Azrail).”[150]

DOBROČINSTVO SIROČETU

Upućujući na zaštitu siročeta, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ko prigrli siroče od roditelja muslimana do njegovog punoljetstva, takvom je zasigurno obezbijeđen Džennet.”[151]

I rekao je (pokazujući spojeno kažiprst i srednji prst): “Ja i onaj ko vodi brigu o siročetu smo u Džennetu ovako.”[152] Također je rekao: “Ko iz samilosti pomiluje siroče po glavi, za svaku dlaku koju dodirne rukom ima nagradu.”[153] Rekao je i ovo: “Najbolja muslimanska kuća je ona u kojoj se čini dobročinstvo prema siročetu, a najgora muslimanska kuća je ona u kojoj se prema siročetu ružno ophodi.”[154]

SAVJET

Dužnost je posavjetovati svakog muslimana i potruditi se unijeti radost u njegovo srce.

BRATSKA LJUBAV

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Vjernik voli drugom vjerniku ono što voli i samom sebi.”[155] Rekao je i ovo: “Niko od vas neće dostići potpuno vjerovanje sve dok ne bude želio i volio svome bratu ono što želi i voli samome sebi.” A rekao je i ovo: “Svaki od vas je ogledalo svom bratu, pa ako na njemu primijeti nešto negativno, neka to otkloni od njega.”[156] Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Ko udovolji potrebi svoga brata, kao da je čitav život Allahu služio.”[157] I kaže: “Ko unese radost u oko vjernika, Allah će ga obradovati na Kijametskom danu.” I kaže: “Ko se dio dana ili noći potrudi da riješi potrebu svoga brata, pa riješio je ili ne, bolje mu je nego da u itikafu provede dva mjeseca.”[158] I kaže: “Ko riješi brigu potištenom ili pomogne onog kome je nepravda nanesena, Allah mu oprosti sedamdeset i tri prestupa.”[159]

POMOĆ BRATU

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Pomozi svoga brata, svejedno da li on činio zulum ili mu zulum bude nanesen!

Upitaše ga: ‘Kako ga pomoći u nepravdi?’, ‘Tako što ćete ga odvratiti od toga’.”[160]

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, još je rekao: “Među Allahu najdraža djela spada unijeti radost u srce vjernika, riješiti ga brige i potištenosti ili podmiriti njegov dug ili ga nahraniti kad je gladan.”[161] I kaže: “Ko zaštiti i brani vjernika od munafičkog napada, Allah će mu na Kijametskom danu odrediti meleka koji će njegovo tijelo braniti od džehennemske vatre.” I kaže: “Dva svojstva su vrhunac zla: pripisivanje Allahu druga (širk) i nanošenje štete Allahovim robovima, a dva su svojstva vrhunac dobra: vjera (iman) u Allaha i korist Allahovim robovima.”[162]

BRIGA O STANJU MUSLIMANA

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Ko se ne interesuje za stanje muslimana, taj nije od njih.”[163] Ma’ruf Kerehi kaže: “Ko svaki dan kaže: ‘Gospodaru, smiluj se Muhammedovom, sallallahu alejhi ve sellem, ummetu,’ Allah ga upiše među velikodušne.” U drugoj predaji stoji: “Gospodaru, popravi ummet Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, olakšaj ummetu Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem,! Gospodaru, smiluj se ummetu Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem”, svaki dan tri puta, Allah ga uvrsti u velikodušne.”

Ali b. Fudajl se bio rasplakao jednog dana pa ga upitaše: “Šta te rasplakalo?” On reče: “Plačem, žaleći onog što mi je zulum učinio. Sutra kad stane pred Allaha i bude upitan za svoj zulum i ne mogne se odbraniti.”

POSJETA BOLESNOM

Bolesnici se trebaju posjetiti. Sama činjenica da je bolestan neko od muslimana koga poznajemo, dovoljna je da potvrdi ovu obavezu i da se stekne nagrada za njeno ispunjenje. Onaj koji posjećuje bolesnika treba da se kratko zadrži, malo pita, pokaže svoju saosjećajnost, uči dovu za njegovo ozdravljenje i da ne primjećuje ono što je negativno na bolesniku. Kada traži dozvolu za ulazak, malo će se skloniti ustranu i neće biti direktno na vratima, lagano će pokucati. Kada bude upitan: “Koje?”, neće odgovoriti: “Ja” nego će se predstaviti. Neće reći: “Momče!” nego će veličati Allaha i zahvaljujući Mu nazvati selam bolesnom.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Posjeta bolesniku se upotpunjuje time što ćemo rukom opipati čelo bolesnog ili time što ćemo lagano staviti svoju na njegovu ruku i upitati ga kako je. A upotpunjavanje pozdrava jeste rukovanjem.” I rekao je: “Ko posjeti bolesnika, sjedi u džennetskom perivoju, tako kad ustane, odredi mu se sedamdeset hiljada meleka koji salavat na njega čine sve do noći.”[164]

I rekao je: “Kada čovjek dođe u posjetu bolesnku, bude potopljen (zaroni) u Milost, a ako odsjedne kod bolesnika, ostane u njoj (uronjen u Milost).”[165]

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Kada musliman obiđe bolesnog brata ili ga posjeti, Uzvišeni Allah kaže: ‘Divan li si, divni su tvoji koraci i otvorio si sebi kuću u Džennetu’.”[166]

I kaže: “Kada se čovjek razboli, Allah mu pošalje dva meleka i kaže: ‘Poslušajte šta govori svojim posjetiocima!’ Ako čovjek, kada mu dođu posjetioci, zahvaljuje Allahu i hvali Ga, meleki to prenesu Allahu, mada On zna bolje od njih.

Uzvišeni onda kaže: ‘Moj rob od mene može očekivati (uzimam Sebi obavezu) da Ću ga, ako ga usmrtim, uvesti u Džennet, a ako ga ozdravim, njegovo tkivo Ću zamijeniti boljim tkivom i njegovu krv boljom krvlju i oprostit Ću mu njegove grijehe.”[167] I kaže: “Kome Allah hoće dobro, iskuša ga bolešću.”[168]

DOVA ZA BOLESNOG

Osman, radijallahu anhu, kaže: “Bio sam se razbolio, pa me Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao obići. Tada je rekao: ‘Bismillahir-rahmanir-rahim, eizuke billahilehadi ssamedi llezi lem jelid ve lem juled ve lem jekullehu kufuven ehad min šerri ma tedžid’. To je ponovio nekoliko puta.”[169]

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ušao je kod Alije, radijallahu anhu, koji je bio bolestan i rekao mu: “Reci: ‘Gospodaru, molim Te da mi ubrzaš ozdravljenje, ili da mi podariš strpljivost u podnošenju ovog čime me kušaš ili da me s dunjaluka izvedeš u Svoju milost’. Jedno od toga će ti se dati i bit će ti udovoljeno.”[170]

Pohvalno je da bolesnik kaže: “Utječem se Allahovoj moći i sili od zla onog što osjećam i čega se bojim.”

Alija, radijallahu anhu, kaže: “Ko osjeća bol u trbuhu, neka od svoje žene zatraži nešto od njenog imetka i za to kupi meda i to neka pije s kišnicom. Tako će se u tom lijeku sabrati ugodno, lijek i blagoslov.”

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pitao me je (kako navodi Ebu Hurejre, radijallahu anhu): “Ebu Hurejre, hoćeš li da ti kažem nešto što je potpuno sigurno, ko to izgovori na početku svoje bolesti, Allah će ga spasiti Džehennema?” Rekoh: “Svakako da hoću, Allahov Poslaniče!” On reče: “Ko kaže: ‘Nema Boga osim Allaha, Koji život daje i smrt daje, a On sam je Vječno Živi koji ne umire, Slavljen neka je Allah. Gospodar robova i svijeta. Neka je apsolutna i mnoga hvala Allahu, blagoslovljena i prijatna u svakoj situaciji. Allah je Najveći, zasigurno. Veličina našeg Gospodara, Veličanstvenost i Svemoć se vidi na svakom mjestu. Gospodaru moj, ako Si me razbolio da bi mi dušu u ovoj bolesti uzeo, učini mi dušu od onih kojima Si milost Svoju ukazao i udalji me od vatre kao što Si od nje udaljio Svoje evlije na koje Si blagodat Svoju prosuo’.”[171] Bilježi se daje Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Posjeta bolesniku, nakon tri dana, treba biti tolika koliko je potrebno da se deva pomuze.”[172]

Tavus kaže: “Najbolja posjeta je najkraća.” Ibn Abbas, radijallahu anhu, kaže: “Jednom posjetiti bolesnika je sunnet, a sve preko toga je nafila.” Neko je rekao: “Bolesniku treba otići u posjetu nakon tri dana.”

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Bolesnog posjećujte periodično i ne zadržavajte se dugo.”[173] Norme ponašanja bolesnog: da lijepo gleda, malo se žali i zanovijeta, uči dove za sebe oslanjajući se, nakon uzimanja lijeka, na Stvoritelja svih lijekova.

ISPRAĆAJ DŽENAZE

Od prava koje muslimani imaju jeste i ispratiti im dženazu. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Ko isprati dženazu, ima kirat nagrade, a ako se zadrži dok se dženaza ne zagrne, ima dva kirata.”[174]

U jednoj predaji stoji: “Kirat je veličine brda Uhud.”[175] Kada je Ebu Hurejre, radijallahu anhu, govorio ovaj hadis, čuo ga je Ibn Omer, radijallahu anhu, i rekao: “Do sada smo propustili mnoge kirate. Namjera ispraćajem dženaze treba da bude podmirivanje obaveze prema muslimanu i uzimanje pouke iz njegove smrti.” Mekhul Dimeški bi govorio kada bi vidio dženazu: “Polazite i mi dolazimo! Upečatljiv li je to spomen, ali strašno smo nemarni. Prvi odlazi, a drugi se nije opametio.”

Malik b. Dinar je išao za dženazom svog brata i plakao. Govorio je: “Allaha mi, neću radosti osjetiti sve dok ne budem znao šta je s tobom, a to neću saznati sve dok sam živ.”

Ea’meš je rekao: “Prisustvovali smo dženazama i nismo znali kome izraziti saučešće jer svi prisutni su bili jednako tužni.” Ibrahim Zejjat je gledao ljude kako žale za umrlim pa je rekao: “Bilo bi vam preče da žalite sami sebe. Umrli se spasio i riješio se triju strahota: lica meleka smrti - već ga je vidio, gorčine smrti - već je osjetio i straha od toga kako će završiti - već se osigurao.”

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Umrlog prati troje: dvoje se vrati, a jedno ostane s njim. Prate ga njegova porodica, imetak i djela, pa se porodica i imetak vrate, a ostanu njegova djela.”[176]

POSJEĆIVANJE MEZARJA

Pohvalno je posjećivati mezarje, i to zbog učenja dova da bi se uzela pouka i da bi se srce raznježilo. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Nisam vidio ništa (strašno), a da kabur nije strašniji od toga.”[177]

Omer b. Hattab, radijallahu anhu, kaže: “Izašli smo jedne prilike s Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem. Došli smo do mezarluka, a on je sjeo do jednog mezara. Bio sam mu najbliži. Zaplakao je, a i mi svi s njim. On nas upita: ‘Zbog čega plačete?’ Rekosmo: ‘Plačemo zbog tvog plača.’ On reče: ‘Ovo je mezar Amine, kćerke Vehbove. Tražio sam dopuštenje od svog Gospodara da je posjetim pa mi je to dozvolio. Tražio sam oprost za nju i nije mi bilo udovoljeno pa me je snašlo ono što snađe svako dijete od žalosti (za roditeljem)’.”[178]

Poznato je da je Osman, radijallahu anhu, kada bi došao do nečijeg mezara, često plakao, i to toliko, da bi mu suze natopile bradu. Pritom je govorio: “Čuo sam Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: ‘Mezar je prva ahiretska stanica pa ako je čovjek uspješno savlada, sve poslije toga je lakše, a ako u tom ne uspije, sve poslije toga je žešće’.”[179]

Mudžahid kaže: “Prvo što će se čovjeku obratiti nakon njegove smrti bit će njegov mezar koji će reći: ‘Ja sam kuća crva, kuća samoće, kuća izdvojenosti, kuća tame. To sam ja pripravio za tebe, a šta ti meni donosiš’.”

Ebu Zerr, radijallahu anhu, kaže: “Hoćete li da vam kažem kad ću biti najsiromašniji?! Na dan kad budem spušten u mezar.”

Ebu Derda, radijallahu anhu, često je posjećivao mezarja. Kada su ga pitali za razlog, rekao je: “Sjedim s ljudima koji me podsjećaju na to šta me čeka, a kada odem od njih neće me ogovarati.” Hatim Esamm je govorio: “Ko prođe pored mezarja, a ne razmisli o sebi i ne zamoli za njih, taj je iznevjerio i sebe i njih.”

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Nema nijedne noći a da glasnik ne poviče: ‘Kaburlije, kome zavidite i s kim bi voljeli da se zamijenite’? Oni odgovore: ‘Zavidimo posjetiocima džamija jer oni klanjaju, a mi ne klanjamo, oni poste, a mi ne postimo, Allaha spominju i sjećaju Ga se, a mi Ga ne spominjemo.”[180] Sufjan kaže: “Ko se često bude sjećao mezara, naći će se u jednoj od džennetskih bašči, a kome mezar ne bude na umu, naći će se u jednoj od džehennemskih provalija.”

Rebi’ b. Husejn je u svojoj kući iskopao mezar pa kada bi u svom srcu osjetio žestinu i osornost, legao bi u mezar i zadržao se u njemu neko vrijeme govoreći: “Gospodaru, povrati me da uradim kakvo dobro.” Potom bi rekao: “O Rebiu, vratio si se! Potrudi se sada, prije nego dođe vrijeme kad se nećeš moći vratiti.”

Mejmun b. Mihran je rekao: “Izašao samo sa Omeromb. Abdulazizom, radijallahu anhu, do mezarja. Čim je ugledao mezarje, zaplakao je i povikao: ‘Mejmune, ovo su mezarovi mojih predaka iz Benu Umejje, kao da nikad nisu uživali dunjalučke blagodati. Pogledaj ih, samo su opruženi, a i prije njih je bilo sličnih njima, njihova tijela su žedna.’ Potom je zaplakao i rekao: ‘Allaha mi, ne poznajem nikog ko uživa veću blagodat od onog ko dospije u mezar, a daje siguran od Allahove kazne’.”

OPHOĐENJE PRILIKOM IZRAŽAVANJA SAUČEŠĆA I PRAĆENJU DŽENAZE

Onaj ko izražava saučešće treba biti skrušen i pokazati tugu, malo pričati i da se ne smije.

Prilikom ispraćaja dženaze, također, treba biti skrušen, ne pričati svašta, voditi računa o umrlom razmišljajući o smrti, pripremanju za smrt i hodati blizu umrlog. Požuriti s obavljanjem dženaze je sunnet.[181] Ovo je način ophođenja sa umrlom osobom, bez obzira ko to bio.

OPĆE NORME PONAŠANJA

Ono što objedinjuje sve (norme ponašanja) jeste da nikog ne smatraš manje vrijednim bez obzira bio on živ ili mrtav, pa da stradaš zbog toga, jer, otkud znaš, možda je on bolji od tebe. Iako je bio grješnik, možda se u posljednim trenucima pokajao i oprošteno mu je, a možda ćeš ti u posljednjim trenucima zgriješiti i biti kažnjen.

Nemoj se diviti ničijem dunjalučkom položaju, jer je dunjaluk i sve što je na njemu uništeno kod Allaha. Kako god budu kod tebe ugledni oni koji žude za dunjalukom, tako i dunjaluk raste u tvojim očima i opada tvoj položaj kod Allaha. Ne podastiri im svoju vjeru da bi se okoristio onim što oni imaju od dunjaluka, pa da se obezvrijediš u njihovim očima. Time će ti oni uskratiti ono što imaju, a i ako ne učine to, prodao si ono što je bolje za ono što ne vrijedi. Nemoj se prema njima neprijateljski ponašati, otvoreno iskazujući neprijateljstvo jer će ti to oduzeti mnogo vremena pa će ti i dunjaluk i vjera proći u tome, a njihova vjera će preći na tebe, osim ako si primijetio nešto loše po vjeru pa iskažeš svoje neprijateljstvo zbog njihovog razvratnog ponašanja. Gledat ćeš na njih očima samilosti zbog njihovog izlaganja Allahovoj srdžbi koju prouzrokuju svojim griješenjem. Njima je dovoljno to što će biti kažnjeni Džehennemom, pa zbog čega bi ih ti još mrzio? Nemoj se zavarati njihovom ljubavlju prema tebi i time što ti laskaju u lice lijepim ophođenjem s tobom. Ako budeš među njima tražio nekoga ko stvarno osjeća ono što pokazuje prema tebi, od stotine bi bio jedan ili nijedan.

Ne žali im se na svoje stanje, pa da te Allah njima prepusti. Nipošto ne žudi da u potaji prema tebi osjećaju ono što javno pokazuju, to je lažna želja i nikad je nećeš ostvariti. Ne želi ono što oni imaju pa da time ubrzaš poniženje, a ne ostvariš cilj.

Ne uznosi se nad njima iz oholosti i zbog tvoje neovisnosti od njih jer će te Allah prisiliti da im se prikloniš kažnjavajući te za tvoju oholost nastalu iz neovisnosti. Ako nekog od njih zamoliš za uslugu pa ti udovolji, to ti je brat od koga imaš koristi, a ako tvojoj molbi ne udovolji, nemoj ga koriti zbog toga jer bi ti mogao postati neprijatelj koji bi ti mogao dugoročno štetiti. Nemoj se zamarati i savjetovati onog koga vidiš da ne pridaje pažnju savjetu, koji te ne sluša nego se okreće protiv tebe. Neka tvoj govor bude usputan i opušten bez insistiranja da te neko sluša. Koliko god da od njih doživiš počasti i dobra, zahvaljuj Allahu što ti ih je potčinio i traži utočište kod Allaha od toga da te njima prepusti.

Ako o njima čuješ nešto ružno, vidiš neko zlo ili ti oni nepravdu nanesu, prepusti ih Allahu i traži zaštitu kod Allaha od njihovog zla. Nemoj se truditi da tražiš zadovoljštinu, možeš time prouzrokovati samo više štete i protraćiti život u tome.

Nemoj da im kažeš: “Niste mi dali zaslužno mjesto!.” Gledaj to ovako: da si zaslužio to, Allah bi ti učinio mjesto u njihovim srcima jer Allah je Onaj koji nekog čini dragim ili mrskim u srcima ljudi.

Budi, u odnosu na njih, onaj koji čuje kad govore istinu, a koji je gluh kad lažu, koji govori ono što je istinito od njih i koji ne prenosi njihove laži.

Čuvaj se mnogih ljudi koji ne praštaju pogrešku niti kriju sramotu. Obračunavaju i malo i veliko, zavide i na malo i na mnogo. Kažnjavaju za čin koji je nenamjeran ili u neznanju počinjen i ne opraštaju. Podstiču i okreću brata protiv brata lažima i potvorama. Družiti se s takvima je pogubno, a ostaviti ih je pohvalno.

Ako su zadovoljni, iskazuju ljubav, a ako su nezadovoljni, u njima je proključala mržnja. Ne budi siguran od njihove mržnje niti očekuj njihovu ljubav. Oni su vukovi u janjećoj koži, lijepo ti se pokazuju, a iza leđa ti pogrdno namiguju. Svom prijatelju, iz prevelike zavisti, priželjkuju samo smrt. Broje ti svaku grešku kako bije mogli razglasiti onda kada budu ljuti ili kivni. Ne iskazuj svoju naklonost osim onome u koga si siguran i čije si povjerenje iskusio tako što si s njim proveo izvjesno vrijeme u kući ili na nekom drugom mjestu. Iskušao si ga u samoći, njegovom gazdovanju, bogatstvu, siromaštvu, možda si putovao s njim, možda trgovao. Možda si bio u nevolji pa ti je on zatrebao. Ako si zadovoljan s njim u svakoj od ovih situacija, uzmi ga za poočima ako je u godinama, za posinka ako je mlad ili ahbaba ako je približno tvojih godina.

Ovo su samo kratki navodi koji govore o opštim normama ponašanja sa različitim ljudima.

PRAVA KOMŠILUKA

Znaj da komšiluk podrazumijeva prava i obaveze više nego što ih ima islamsko bratstvo. Komšija musliman ima sva prava koja imaju svi muslimani, pa i više. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Tri su vrste komšija: onaj sa jednim pravom, onaj koji ima dva prava i komšija koji ima tri prava. Komšija sa tri prava je komšija musliman - rođak i njemu pripadaju: pravo komšiluka, pravo islama i pravo rodbinstva. Onaj koji ima dva prava je komšija musliman: on ima pravo islama i pravo komšiluka. Onaj koji ima samo jedno pravo (hakk) je komšija mnogobožac (nemusliman).”[182] Pa vidi koliko pravo ima mušrik (nemusliman) kod muslimana samo zato što mu je komšija! Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Budi dobar prema onom ko ti je u komšiluku, bit ćeš musliman.”[183] Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je i ovo: “Džibril mi je toliko ukazivao na dobrosusjedske odnose da sam pomislio kako će komšija imati pravo u nasljedstvu svog komšije.”[184]

I rekao je: “Ko vjeruje u Allaha i Onaj svijet neka bude plemenit prema svome komšiji.”[185] I “Čovjek neće biti pravi vjernik sve dok komšija ne bude siguran od njegovih pakosti i podlosti.”[186] I “Prvi koji će se pozvati da podmire dugove jedan prema drugom, na Kijametskom danu, bit će komšije.”[187] I: “Ako si se bacio (nečim) na komšijskog psa, uznemirio si komšiju.”[188]

Bilježi se da je neki čovjek došao Ibn Mes’udu, radijallahu anhu, i rekao mu: “Imam komšiju koji me uznemirava i psuje.” Ibn Mes’ud, radijallahu anhu, rekao mu je: “Idi, ako on griješi Allahu u odnosu prema tebi, a ti budi pokoran Allahu u odnosu prema njemu.”

Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, bilo je rečeno: “Ta i ta žena preko dana posti, a preko noći klanja, ali uznemirava svoje komšije.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Nema nikakvog dobra u njoj, ona je stanovnik Džehennema.”[189]

Neki čovjek je došao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i žalio mu se na svog komšiju. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče mu: “Strpi se!” To mu je ponovio tri ili četri puta, a onda mu rekao: “Izbaci svoje stvari iz kuće na put!” Ljudi su prolazili pored njega i njegovih stvari, pa bi neko upitao: “Šta je s tobom?” A neko bi rekao: “Njegov komšija ga uznemirava.” Tada bi ljudi govorili: “Neka je proklet od Allaha!” Onda je njegov komšija došao i rekao: “Vrati svoje stvari, a ja ću se popraviti, tako mi Allaha.”[190]

Zuhri bilježi daje njegov komšija došao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da se požali na svog komšiju, pa mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da sa džamijskih vrata poviče: “Komšilukom se broji do četrdeset kuća.”[191] Zuhri, tumačeći ovaj hadis, kaže: “Četrdeset u ovom, četrdeset u ovom, četrdeset u ovom i četrdeset u ovom pravcu, pokazujući na sve četiri strane svijeta.”

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “I dobro i zlo je u trima stvarima: ženi, kući (mjestu stanovanja) i jahalici (prevoznom sredstvu).”[192] Dobro žene jeste u njenom nepretjeranom mehru, lijepom bračnom odnosu i njenom lijepom ahlaku, a njeno zlo je u pretjerano skupom mehru, teškom bračnom životu i ružnom ponašanju (ahlaku).

Prostranost, udobnost i dobar komšiluk predsta­vljaju blagodat mjesta stanovanja, dok je zlo kuće u njenoj skučenosti i ružnom komšiluku. Blagodat jahalice jeste u krotkosti i dobrom ponašanju, a zlo je u jogunosti i obijesnosti.

Znaj da pravo komšiluka podrazumijeva ne samo da se ne uznemirava nego i sposobnost podnošenja uznemiravanja. Komšija koji se ustegao od uznemiravanja nije time podmirio obavezu komšiluka. Nije dovoljno podnositi uznemiravanje, već je uz to potrebno biti blag i činiti dobro.

Kaže se: “Siromašni komšija će se okačiti na Kijametskom danu o vrat svog bogatog komšije i reći: ‘Gospodaru, pitaj ovoga zašto mi nije udijelio od svog dobra i zašto je zatvarao svoja vrata preda mnom?”

Ibn Mukfea je čuo da njegov komšija prodaje kuću zbog dugova koje je imao. Tu vjest je čuo dok se odmarao u hladovini komšijine kuće pa je rekao: “Ako on proda svoju kuću, onda nisam ispunio svoju obavezu koju zaslužuje hlad njegove kuće.” Pozvao je komšiju, dao mu iznos u vrijednosti kuće i rekao mu: “Nemoj je prodavati.”

Jedan čovjek se žalio na mnogobrojne miševe u kući. Neko mu je rekao: “Nabavi mačku!” On reče: “Bojim se da miševi, iz straha od mačke, ne odu u komšijske kuće, pa bih, tako, bio onaj koji voli komšiji ono što ne voli samom sebi.”

UOPĆENO O PRAVIMA KOMŠIJE

Opće obaveze prema komšiji su: da mu prvi nazoveš selam, da ga ne zadržavaš previše u razgovoru, da se pretjerano ne raspituješ o njegovom stanju i situaciji, da ga posjetiš u bolesti, izraziš mu saučešće u nevolji, pomogneš mu u teškim trenucima. Potrebno je da mu čestitaš radosti, pridružiš mu se u veselju i oprostiš mu pogreške. Da ne gledaš preko ograde šta radi i ne otkrivaš njegove tajne, da ga ne uznemiravaš time što ćeš posaditi drvo uz njegov zid ili u njegov odvodni kanal, niti ćeš bacati prašinu u njegovo dvorište. Nećeš mu tijesniti put do kuće, nećeš promatrati ono što on unosi u kuću niti ga pratiti. Pokrit ćeš njegove sramote, pomoći mu da se oporavi, ako ga neka nevolja zadesi. Pazit ćeš na komšijinu kuću u njegovom odsustvu, nećeš prisluškivati njegove razgovore. Oborit ćeš svoj pogled i krit ćeš ga od njegove supruge. Nećeš pretjerano gledati u njegovu služavku. Lijepo ćeš se obraćati njegovom djetetu i ukazivat ćeš mu na ono što ne zna bilo da je to u vezi sa vjerom ili dunjalučkim životom.

Navedenim pravima pridodaju se i druga prava koja važe za sve muslimane općenito.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitao je: “Znate li šta je pravo komšije? Ako zatraži pomoć - pomoći ćeš mu, ako zavapi - odazvat ćeš mu se, ako zatraži zajam - dat ćeš mu, ako osiromaši - pomoći ćeš ga, ako se razboli - posjetit ćeš ga, ako umre - ispratit ćeš mu dženazu. Ako ga zadesi dobro - čestitat ćeš mu, a ako ga zadesi nevolja - suosjećat ćeš se s njim. Nećeš graditi zgradu višu od njegove i time mu praviti sjenu, osim uz njegovu dozvolu. Ako kupiš voće, pokloni mu od toga, ako to nisi uradio, onda mu potajno dostavi. Nemoj puštati svoje dijete napolje s voćem kako se ne bi ražalostilo njegovo. Nemoj ga uznemiravati lupkanjem svog posuđa, osim ako ćeš mu odvaditi od onog što si spremio.”

Potom je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Znate li vi sta je pravo komšije? Tako mi Onog u čijoj je moći moj život, pravo komšije u potpunosti može podmiriti samo onaj kome se Allah smilovao.”[193]

Ovako hadis prenosi Amr b. Šuajb, on od svog oca, a ovaj od svog, a on od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: Mudžahid je rekao: “Bio sam jednom kod Abdullaha b. Omera, radijallahu anhu. Njegov sluga je derao ovcu. Abdullah mu je rekao: ‘Momče, kada odereš ovcu, prvi komad mesa odnesi našem komšiji židovu!’ To je ponovio nekoliko puta, sve dok mu ovaj ne reče: ‘Koliko puta ćeš to ponoviti’. On reče: ‘Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nam je toliko preporučivao komšiju da smo se pobojali da će oni biti nasljednici’.”[194]

Hišam je rekao: “Hasan je smatrao da nema nikakve smetnje u tome da od svog kurbana daš dio svom komšiji židovu ili krišćanu.” Ebu Zerr, radijallahu anhu, rekao je: “Moj prijatelj (Muhammed) sallallahu alejhi ve sellem, poručio mi je: ‘Kada zakuhaš kakvo jelo, povećaj količinu, pa pogledaj ima li koga od komšijskih ukućana pa i njima odvadi.”[195]

Hazreti Aiša, radijallahu anha, rekla je: “Pitala sam Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Allahov Poslaniče, imam dvojicu komšija, od jednog su vrata naspram mojih, a od drugog su malo ustranu od mojih vrata. Ono što imam u kući, možda ne bi bilo dostatno za obojicu, pa koji mi je preči?’ On reče: ‘Onaj čija su vrata naspram tvojih’.”[196]

Ebu Bekr Siddik, radijallahu anhu, vidio je svog sina Abdurrahmana kako se svađa sa komšijom, pa mu je rekao: “Ne svađaj se s komšijom jer svađa ostaje, a ljudi odlaze.” Hasan b.Isa Nej’saburi je rekao: “Upitao sam Abdullaha b. Mubareka: ‘Moj komšija mi je nešto uradio, a sluga je to zanijekao. Mrsko mi je istući slugu, možda je nevin, a mrsko mi je i ne kazniti ga pa da mi to komšija zamjeri. Šta da radim?’ ‘Tvoj sluga je možda nešto pogrešno uradio ili će uraditi, pa mu tu grešku upamti. Kada se tvoj komšija opet požali na njega, a ti ga ukori i istuci zbog te greške, pa ćeš time zadovoljiti svog komšiju, a i kazniti slugu za grešku’.”

Ovo je razuman način usklađivanja dva hakka.

Hazreti Aiša, radijallahu anha, rekla je: “Deset je plemenitih osobina koje čovjek može imati, ali ne mora i njegov sin ili rob niti njegov gazda. Allah ih je dodijelio onima koje voli: iskren govor, iskrenost s ljudima, udjeljivanje onom koji traži, nagrađivanje za uslugu, održavnje rodbinskih veza, čuvanje povjerenja, krajnja korektnost prema komšiji, korektnost prema prijatelju, ugošćavanje gosta i povrh svega i ukras svemu - stid.” Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “O muslimanke, neka komšinica nikada ne omalovažava komšinicu ni koliko je konjska dlaka.”[197]

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Zadovoljstvo i sreća čovjeka muslimana je, između ostalog: prostran dom, prijatan i valjan komšija.”[198]

Abdullah kaže: “Neki čovjek je upitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Allahov Poslaniče, po čemu ću znati jesam li dobro postupio ili loše?’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Ako čuješ komšije da kažu: - Dobro si uradio, tada si dobro uradio, a ako ih čuješ da kažu: - Pogriješio si!, onda si pogriješio’.”[199]

Džabir prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko ima komšiju do svog imanja ili ga dijeli s njim, neka ga ne prodaje dok prvo komšiju ne ponudi.”[200]

Ebu Hurejre, radiallahu anhu, kaže da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odredio da komšija ima pravo posaditi drvo na među bez obzira svidjelo se to komšiji ili ne.[201]

Ibn Abbas, radijallahu anhu, kaže da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Neka niko od vas ne sprečava komšiju da zasadi drvo u svojoj ogradi.” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Kome Allah hoće dobro, osladi ga.” Upitaše: “A šta znači ‘Osladi ga’.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Učini ga dragim njegovim komšijama.”[202]

PRAVA RODBINE

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Uzvišeni Allah kaže: ‘Ja sam Milostivi (Rahman) iz svog sam imena izveo riječ rodbina (rahm), pa ko održava rodbinu, vezan sam za njega, a ko prekine rodbinu, odbacio sam ga.”[203] I kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko hoće da ima lijep spomen iza sebe i da mu se poveća opskrba, neka čuva rodbinske veze.”[204] U drugoj predaji stoji: “Ko hoće da mu se produži život i poveća opskrba, neka se boji Allaha i čuva rodbinske veze.”

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je upitan: “Koji su ljudi najbolji?” Odgovorio je: “Oni koji se najviše boje Allaha, koji najviše vode računa o svojoj rodbini, koji puno ukazuju na dobro i odvraćaju od zla.”[205]

Ebu Zerr, radijallahu anhu, rekao je: “Moj prijatelj, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, oporučio mi je da čuvam rodbinske veze, makar oni ne uzvraćali, i da kažem istinu, makar ona gorka bila.”[206] Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Rodbinska veza je okačena za Arš i nije od onih koji održavaju rodbinsku vezu onaj koji uzvraća pažnju rodbini, nego održava rodbinsku vezu onaj koji uspostavlja prekinute odnose.”[207] I kaže: “Dobro djelo za koje slijedi najbrža nagrada je održavanje rodbinskih veza, u tolikoj mjeri da kad bi ti ukućani koji održavaju rodbinsku vezu i grešnici bili, povećala bi im se opskrba i imetak i broj članova.”[208]

Zejdb. Eslem kaže: “Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, krenuo na Mekku, pred njega je došao jedan Čovjek i rekao: ‘Ako hoćeš žene svijetle puti i izvrsnih deva, onda se drži (plemena) Beni Mudlidža.’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Allah me priječi od Beni Mudlidža zbog rodbinstva’.”[209]

Esma b. Ebu Bekr, radijallahu anha, kaže: “Majka mi je došla u posjetu, pa sam pitala: ‘Allahov Poslaniče, moja majka, koja je mnogoboškinja, došla mi je u posjet, hoću li je lijepo primiti?’ On reče: ‘Svakako!’“[210] U drugoj predaji stoji: “Hoću li joj dati (njeno pravo)?” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori: “Da, primi je.” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Sadaka udijeljena siromahu je samo sadaka, dok za sadaku datu rodbini sleduje dvostruka nagrada: nagrada za sadaku i nagrada za oživljavanje rodbinskih veza.”[211]

Kada je Ebu Talha htio da pokloni svoju bašču koja mu se najviše sviđala pokoravajući se riječima Uzvišenog Allaha: “Nećete zaslužiti nagradu sve dok ne udijelite dio od onoga što vam je najdraže”,[212] tada je rekao: “Allahov Poslaniče, ta bašča je u ime Allaha, sirotinji i nevoljnicima!” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče mu: ‘Allah te nagradio za to, ali podijeli to svojim rođacima.”

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Najbolja sadaka rodbini je ona koja se dadne onom rođaku koji je s tobom prekinuo odnose i potajno te mrzi.”[213]

Navedeni hadis pojašnjava drugu izreku Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Najbolje što možeš učiniti jeste da održavaš odnose s onim koje prekinuo s tobom, udijeliš onom koji tebi ne bi dao i oprostiš onom ko ti je nepravdu nanio.”[214]

Bilježi se da je Omer, radijallahu anhu, pisao svojim namjesnicima: “Naređujte rodbini da se međusobno posjećuju, ali da ne dolaze u komšiluk jedni drugima.”

Razlog ovom je činjenica da komšiluk prouzrokuje mnoštvo obaveza koje opet mogu dovesti do prekida rodbinskih veza.

PRAVA RODITELJA I DJETETA

Vidljivo je da, ako je potvrđena obaveza prema rodbini, najpreča rodbinska veza je po rođenju, a samim tim i najviše obavezujuća.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Dobročinstvo roditeljima je bolje od namaza, posta, hadždža, umre i borbe na Allahovom putu.”[215]

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, također, kaže: “Ko nastoji da jutrom udovolji svojim roditeljima, otvore mu se dvije džennetske kapije. Tako je i s onim koji omrkne želeći to. Ako je jedan roditelj, onda njemu samom, makar i ne bili u pravu, makar ne bili u pravu, makar i ne bili u pravu!!!“[216]

I kaže: “Dijete se ne može odužiti roditelju osim ako ga nađe kao roba, otkupi ga i oslobodi ropstva.”[217] I kaže: “Miris Dženneta se može osjetiti na daljini od petsto godina hoda, a neće ga osjetiti onaj ko je neposlušan roditeljima niti onaj ko prekida rodbinske veze.”[218]

I kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Čini dobročinstvo svojoj majci, ocu, sestri, bratu, a onda ostaloj bližoj i daljoj rodbini.”[219] Bilježi se da je Allah rekao Musau, alejhis-selam: “Musa, onaj ko čini dobročinstvo roditeljima, a Meni griješi, upisao sam ga kao poslušnog, a onaj ko je Meni poslušan, a nije roditeljima, upisao sam ga kao neposlušnog.” Kaže se: “Kada je Jakub, alejhis-selam, ušao kod Jusufa, alejhis-selam, on mu nije ustao da ga dočeka, pa mu je Allah objavio: ‘Zar ti je ispodniženja ustati ocu da ga dočekaš, tako Mi Moje veličine i moći, iz tvoje kičme neću izvesti nijednog poslanika!”

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Niko neće dati sadaku za svoje roditelje ako su muslimani a da oni neće imati nagradu za to, a i on će imati koliko njih dvoje zajedno s tim da se njima od nagrade neće ništa umanjiti.”[220]

Malik b. Rebija je rekao: “Dok smo bili kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, došao je neki čovjek iz Benu Seleme i rekao: ‘Allahov Poslaniče, mogu li išta učiniti za svoje roditelje, čime bih mogao iskazati poslušnost i nakon njihove smrti?’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Da, namaz (dova) za njih, traženje oprosta za njih, podmirenje njihovog duga i obećanja, ukazivanje počasti njihovim prijateljima i održavanje rodbinskih veza koje traju samo zbog njih.”[221] Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Najbolje je dobročinstvo održavati lijepe odnose s onim koji su bili dragi roditeljima nakon njihove smrti.”[222] I rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Dobročinstvo prema majci je udvostručeno.”[223]

Također je rekao: “Dova majke je brže primljena.” Upitaše: “A zbog čega, Allahov Poslaniče?” “Zato što je majka milostivija od oca, a dova milostivog nije bez važnosti.”[224] Neki čovjek je pitao Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Kome da činim dobro, Poslaniče?” “Svojim roditeljima.” Čovjek reče: “Nemam roditelja.” On odgovori: “Svom djetetu jer kako god roditelji imaju pravo kod tebe, tako ga ima i dijete.”[225]

PRAVA DJETETA

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Neka je Allahova milost na onog roditelja koji pomogne svom djetetu da mu dobročinstvo učini.”[226] Tj. ne tjera ga svojim ružnim postupanjem na neposlušnost.

I rekao je: “Kada kupujete djeci poklon, ne pravite razlike među njima.” Rečeno je: “Tvoje dijete je ruža koju mirišeš sedam godina, nakon toga sedam godina te služi, nakon čega ide s tobom ili protiv tebe.”

Enes, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Za sina se zakolje akika (kurban) sedmi dan po rođenju. Tad se osunneti i nadije mu se ime. Kad dođe do šeste godine, može se početi sa podučavanjem, u devetoj godini se ostavlja sam da spava. U trinaestoj, ako se za to ukaže potreba, može se i udarcem opomenuti na namaz. Već u šesnaestoj ga otac može oženiti, uzeti ga za ruku i reći: ‘Odgojio sam te, podučio i oženio. Utječem se Allahu od kušnje s tobom na dunjaluku, i patnje na Ahiretu zbog tebe’.”[227]

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Dijete ima pravo (hakk) spram svog oca, a to je da ga lijepo vaspita i nadije mu lijepo ime.”[228] Također je rekao: “Svako dijete je talac pa mu se zbog toga kolje akika sedmi dan i siječe kosa.”[229]

Katade veli: “Kada se zakolje akika, uzme se malo vune, nakvasi se krvlju na vratu kurbana, a onda se stavi na dječije tjeme i pusti se da krv s vune poteče niz tjeme. Potom se opere i obrije glava.”

Neki čovjek je došao Abdullahu b. Mubareku i žalio se na jedno od svoje djece. Abdullah ga upita: “Da li si ga proklinjao?” “Jesam.” “Ti si ga i pokvario. Blagost s djecom je pohvalna.”

Akre’ b. Habis je vidio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako ljubi hazreti Hasana pa je rekao: “Imam deset sinova, ali nikad nijednog nisam poljubio.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Ko nije milostiv, nije ni zaslužio milost.”[230]

Bilježi se da je hazreti Aiša, radijallahu anha, rekla: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mi je kazao jednom: ‘Operi Usamu!’ Počela sam ga prati, ali sam bila gruba. On me udario po ruci, a onda prihvatio Usamu i oprao mu lice. Potom ga je poljubio i rekao: ‘Allah je dobar prema nama. Da je Usama žensko, ti bi bila blaža’.”[231]

Hazreti Hasan se spotakao i pao, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je na mimberi. Sišao je s mimbere i primio hazreti Hasana u naručje. Onda je proučio ajet: “Imanja vaša i djeca vaša su samo iskušenje.”[232]

Abdullah b. Šeddad je rekao: “Dok je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao, došao je hazreti Hasan i popeo mu se na leđa dok je bio na sedždi. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, oduljio je sa sedždom toliko da su ljudi pomislili kako se nešto ružno desilo. Kad se namaz završio, upitali su: ‘Oduljio si sa sedždom pa smo pomislili da se nešto zlo desilo?!’ On reče: ‘Dijete moje me pojahalo pa mi je bilo mrsko da mu kvarim ugođaj i pustio sam ga da se poigra’.”[233] U ovom postupku ima nekoliko koristi: Allahova blizina jer čovjek je najbliži Allahu onda kada je na sedždi, blagost i dobročinstvo prema djetetu kao i pouka ummetu kako postupati prema djeci.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Miris djeteta je miris Dženneta.”[234]

Jezid b. Muavija priča: “Moj otac je poslao po Ahnefa b. Kajsa, pa kad je ovaj došao kod njega, upita ga: ‘Ebu Bahre, šta kažeš za djecu?’ On reče: ‘Emirel mu’minin, djeca su plod našeg srca, potpora našim plećima, mi smo im zemlja ponizna i nebo zaštitničko, preko njih ostvarujrmo sve što je plemenito. Ako traže - dadni im, ako su ljuti - zadovolji ih i oraspoloži, poklanjat će ti ljubav. Nemoj im biti teret i težak pa da im zbog toga omrzneš te da mrze tvoju blizinu i da ti priželjkuju smrt.’ Muavija mu tad reče: ‘Neka te Allah nagradi, Ahnefe! Prije nego si došao, bio sam vrlo ljut na Jezida’.”

Kada je Ahnef izašao, Muavija je popravio svoj odnos s Jezidom i poslao mu 200.000 dirhema i dvije stotine odijela. Jezid je to raspolovio i 100.000 dirhema i stotinu odjela poslao Ahnefu.

Ovim predajama su istaknute roditeljske obaveze prema djeci. Poznate su ti obaveze bratstva, a roditeljska veza je jača od bratstva za dva stepena.

Prvi stepen jeste to da većina uleme smatra da je pokornost roditeljima stroga dužnost čak i kada se radi o sumnjivim stvarima, ali ne i u haramu. Ako pokazuju svoje nezadovoljstvo zbog toga što nećeš da jedeš s njima, onda moraš jesti zajedno s njima jer je izbjegavanje sumnjivih stvari pobožnost, dok je udovoljenje roditeljima farz. Tako isto, ne možeš nikamo otputovati niti obaviti nafilu bez njihove dozvole. Požuriti s hadždžom, koji jeste islamska dužnost, također se smatra nafilom (u slučaju da roditelji nisu zadovoljni ovom nakanom) jer se hadždž može i kasnije obaviti. Isto tako i naukovanje, osim ako time ne želiš da naučiš farz obaveze namaza ili posta, a u svojoj domovini nemaš nikoga ko će te tome podučiti. U tom slučaju si kao onaj ko primi islam u zemlji u kojoj ga nema ko podučiti islamu, a čija je dužnost da se odseli bez obzira na obavezu prema roditelj ima. Ebu Seid Hudri je rekao: “Neki čovjek je iz Jemena došao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, želeći da ide u džihad. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitao ga je: ‘Imaš li ti roditelje u Jemenu?’ ‘Imam.’ ‘Jesu li ti oni dozvolili da ideš?’ ‘Nisu.’ ‘Vrati se svojim roditeljima i pitaj ih, pa ako ti dozvole, onda se bori, a ako ne dozvole, tvoje dobročinstvo prema njima će biti, poslije tvoje vjere u Allaha, najbolje s čime ćeš izaći pred Njega’.”[235]

Neko je, također, došao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da zatraži savjet po pitanju borbe. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upita ga: ‘Imaš li majku?’ On reče: ‘Imam!’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče mu: ‘Onda pripazi na nju jer Džennet je pod majčinim nogama’.”[236] Neko je, opet, došao želeći dati prisegu na hidžru i rekao: “Da bih došao do tebe, morao sam roditelje rasplakati.”

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče mu: “Vrati se, nasmij ih i razveseli kao što si ih rasplakao!”[237] I rekao je: “Prava najstarijeg brata prema mlađoj braći jeste kao pravo oca prema sinu.”[238] Bilježi se da je rekao i ovo: “Ako se uzjoguni vaša jahalica, pogorša ponašanje supruge ili nekog od ukućana, prouči mu ezan na uho.”[239]

PRAVA SLUGA I ONIH KOJI SU U VAŠOJ VLASTI

Bračna prava su objašnjena u ranije spomenutom djelu Adabun-nikah. Kada je riječ o vlasništvu, tada i oni koji su u vlasti imaju svoja prava kojim se mora udovoljiti. Posljednje što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, oporučio, bilo je: “Bojte se Allaha za ono što je u vašim rukama. Hranite ih onim što i sami jedete, oblačite onim što i sami oblačite. Ne zadužujte ih poslom koji ne mogu podnijeti. Ono što vam se sviđa, zadržite, što ne sviđa, prodajte. Ne mučite Allahova stvorenja. Allah je učinio da oni budu vaši, a da je htio, mogao je vas učiniti njihovim.”[240]

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Sluga ima i hranu i odjeću sličnu gazdinoj i pravo da ga ne zadužuje poslom koji ne može podnijeti.”[241]

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, još je rekao: “U Džennet neće ući varalica, onaj koji se oholi, izdajica i onaj ko je ružno postupao sa svojim slugama.”[242]

Abdullah b. Omer priča: “Neki čovjek je došao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: ‘Allahov Poslaniče, koliko da praštamo slugi?’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, šutio je neko vrijeme, a onda rekao: ‘Svaki dan mu oprosti sedamdeset puta’.”[243] Omer, radijallahu anhu, obilazio je svake subote one koji su imali robove pa kad bi vidio roba da radi težak posao, oslobađao bi ga.

Prenosi se od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je vidio nekog čovjeka kako jaše, a njegov sluga trči za njim, pa mu je rekao: “Allahov robe, posadi slugu iza sebe! On ti je brat, ima dušu kao i ti!” Čovjek ga je posjeo iza sebe, a onda Ebu Hurejre, radijallahu anhu, reče: “Čovjek se neprestano udaljava od Allaha što se više za njim hoda.”

Sluškinja Ebu Derdaa mu je rekla: “Otrovala sam te prije godinu, ali ti to nije naškodilo.” On upita: “A zašto si to učinila?” “Htjela sam se osloboditi tebe.” On joj reče: “Idi, oslobađam te u ime Allaha!”

Zuhri kaže: “Kad robu kažeš: ‘Allah te ponizio!’, rob je slobodan!” Ahnefa b. Kajsa su pitali: “Od koga si naučio da postupaš blago?” On reče: “Od Kajsa b. Asima.” “A šta je on to radio?” “Dok je sjedio u svojoj kući, došla mu je služavka noseći ražanj s pečenjem.Razanj joj je ispao i ozlijedio njegovog sina. Dijete je umrlo. Služavka se unezvjerila od straha. On je tada pomislio: ‘Ovu služavku i njen užas neće smiriti ništa osim slobode.’ A onda naglas rekao: ‘Slobodna si i ne boj se!’.“ Govorio bi Avn b. Abdulah kada bi neko od njegovih sluga zgriješio: “Vrlo si nalik svom gazdi! Tvoj gazda griješi prema svom Gospodaru, a ti griješiš prema meni.” Jedan ga je sluga tako naljutio da mu je rekao: “Hoćeš da te udarim? Idi, slobodan si!”

Jednom je kod Mejmuna b. Mihrana bio neki gost pa je Mejmun od služavke zatražio da brzo spremi večeru. Ona je požurila noseći tacnu s hranom. Posrnula je i istresla sve na glavu svog gazde Mejmuna. On je povikao: “Robinjo, spržila si me!” Ona reče: “O ti, koji podučavaš dobru i odgajaš ljude, razmisli o onom što Allah kaže!” On upita: “A šta to Allah kaže?” Ona odgovori: “Koji srdžbu savlađuju.”[244] On reče: “Savladao sam svoju srdžbu!” Ona reče: “I ljudima praštaju.”[245] On reče: “Oprostio sam ti.” A ona reče i: “Allah više voli one koji dobra dijela čine.”[246] Napokon Mejmun reče: “Slobodna si, u ime Allaha!”

Ibn Munkedir kaže: “Neko od ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, udario je svog roba. Rob je govorio: “Molim te u ime Allaha, nemoj radi Allahova zadovoljstva!” Taj čovjek mu, međutim, nije oprostio. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, čuo je zapomaganje roba i uputio se tamo. Kad je ovaj vidio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, zaustavio se. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Molio te u ime Allaha, a ti mu nisi oprostio, a kad si vidio mene, stao si!” On reče: “Taj rob je, u ime Allaha, slobodan, Allahov Poslaniče!” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Da nisi tako postupio, lice bi ti vatra spržila.”[247]

POSLUŠAN ROB

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ako je sluga naklonjen svom gospodaru i robuje Allahu kako treba, ima dvostruku nagradu.”[248]

Kada je Ebu Rafi’ oslobođen ropstva, zaplakao je. Upitali su za razlog, a on je rekao: “Imao sam dvije nagrade, a sad sam ostao bez jedne.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Bila su mi predstavljena prva trojica koja će ući u Džennet i prva trojica koja će ući u Džehennem. Oni koji će ući u Džennet su: šehid, rob u tuđem vlasništvu koji je pravilno robovao svom Gospodaru i bio poslušan gazdi te krajnje čestit i krepostan čovjek koji je imao porodicu. Oni koji će prvi u Džehennem: namjesnik-tiranin, bogataš koji ne udjeljuje ono čime ga je Allah zadužio i razvratni siromah.”[249]

Od Ebu Mes’uda Ensarije se bilježi da je rekao: “Dok sam tukao svog slugu, čuo sam iza sebe glas: ‘Ebu Mes’ude, znaj - dva puta.’ Okrenuo sam se i ugledao Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bacio sam bič, a on reče: ‘Allaha mi, Allah je moćniji od tebe da to uradi (i s tobom)’.”[250]

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Kada neko od vas kupi roba, neka ga najprije nahrani (ponudi) nečim slatkim jer je to prijatnije za njega.”[251]

Ebu Hurejre, radijallahu anhu, rekao je: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Kada nekom od vas sluga donese hranu, neka mu ponudi pored sebe mjesto za sofrom. Ako to ne htjedne, neka mu barem ponudi iz svoje ruke zalogaj.”[252] U drugoj predaji stoji: “Ako nekom od vas sluga spremi hranu, preuzevši na sebe i kuhanje i pečenje i serviranje, tada ga pozovite da vam se pridruži, a ako ne prihvati, onda mu ponudite barem zalogaj - (ovdje je rukom pokazao kako) - stavite ga u ruku sluge i recite: ‘Izvoli, jedi!’“ Neki čovjek je došao kod Selmana dok je mijesio hljeb pa je u čudu upitao: “Ebu Abdullahu, šta je to?” On odgovori: “Poslao sam slugu nekim poslom, a žao mi je da istovremeno radi dva posla.”

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ko bude imao sluškinju pa je bude pazio i bude dobar prema njoj, a onda je oslobodi i oženi, imat će dvije nagrade.”[253] I rekao je: “Svi ste vi pastiri i svi ćete odgovarati za svoje stado.”[254]

OPĆENITO O PRAVIMA ROBOVA

(ONIH KOJI SU U VLASNIŠTVU)

Uopćeno, pravo sluge ili roba je da se hrani i odijeva onim što i sam gazda jede i oblači te da se ne opterećuje preko njegovih mogućnosti. Da na njega ne gleda sa nipodaštavanjem i ohološću. Da mu oprosti pogrešku. Da razmisli, u svojoj ljutnji na njega, o njegovoj pogrešci ili neposlušnosti na njega samog prema Allahu i da mu bude na pameti da Allah ima više pravo prema njemu nego on prema robu.

Fedale b. Abid prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Za tri osobe ne treba ni pitati: za čovjeka koji je razjedinio zajednicu (džemat), za čovjeka koji je odbio poslušnost svom vođi i kao takav umro i za ženu koju je opskrbio muž dunjalučkim potrebama, a ona ga u njegovom odsustvu iznevjeri. Za njih ne pitaj!”

“Još su tri vrste za koje neće biti pitano: čovjek koji se nadmeće s Allahom za Njegov plašt, a Njegov plašt je uznositost, a ogrtač veličanstvenost, čovjek koji je u sumnji o postojanju Allaha i onaj koji je izgubio nadu u Allahovu milost.”[255]

I neka je apsolutna hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova!

Izvor: Ebu Hamid el-Gazali, Ihja ulumid-din, Norme ponašanja u islamskom bratstvu

---

1] Hadis bilježi Buharija, 1240; Muslim (4/2162) od Ebu Hurejre. [2] Hafiz Iraki pri analizi ovog hadisa veli: “Hadis je naveo autor knjige Musnedul-firdevs, dok mu ja nisam pronašao seneda.” [3] Kur’an: El-Feth, 29. [4] Hadis bilježe Buhari, 6011; i Muslim (66/2586), hadis je mutefekunun alejhi. [5] Hadis bilježe Buhari, 481; i Muslim (65/2585), hadis je mutefekunun alejhi. [6] Hadis bilježe Buhari, 10; i Muslim(64/40). [7] Hadis bilježe Buharija, 2518; Muslim (136/84), hadis je mutefekunun alejhi. [8] Hadis bilježe Buharija, 11; i Muslim (66/42), od Ebu Musa. [9] Hadis bilježi Taberani, Hakim (1/11), od Fudale b. Ubejda i kaže da je vjerodostojan (sahih). [10] Hadis bilježi Muslim (129/1914) od Ebu Hurejre. [11] Hadis bilježi Muslim (131/2618) od Ebu Bereze. [12] Hadis bilježi Ahmed (6/440) od Ebu Derdaa sa slabim (daif) senedom. [13] Hadis bilježi Ibn Mubarek od Hamze b. Ubejda kao mursel predaju sa slabim (daif) senedom. [14] Hadis bilježe Buharija, 6056; Muslim (105/169-170). [15] Hadis bilježi Ibn Mubarek od Ikrime b. Halida kao mursel predaju sa dobrim senedom. [16] Hadis bilježe Ebu Davud,4895; Ibn Madže, 4179. [17] Kur’an: El-E’araf,199. [18] Hadis bilježi Nesai (3/108-109) sa vjerodostojan (sahih) senedom. Hakim i kaže da je sahih shodno uvjetima Buharije i Muslima. [19] Hadis bilježe Buhari, 6056; Muslim (105/169-170). [20] Hadis bilježe Buhari, 6077; i Muslim (25/2560), hadis je mutefekunun alejhi. [21] Hadis bilježi Ebu Davud. [22] Hadis bilježe Buhari 3560; i Muslim (77/2327). [23] Hadis bilježi Muslim (69/2588). [24] Hadis je naveo Darekutni u “El-Ilelu“ i on je daif. Bilježi ga i Kadai u “Musnedu eš-šihab“ kao mursel predaju sa slabim (daif) senedom. [25] Hadis bilježi Taberani u “El-Evsatu“, Ebu Nuajm u “El-Hilje“. [26] Hadis bilježe Taberani u “El-Evsatu“ sa dobrim (hasen) senedom. Ebu Davud, 4794; i Tirmizi, 2490; od Enesa sa slabim (daif) senedom. [27] Hadis bilježi Darekutni u “El-Efradu“ sa slabim (daif) senedom. Također ga bilježe Buharija, 6245; Muslim (33/2153) od Ebu Musa u nešto drugačijem obliku. [28] Hadis bilježi Taberani u “El-Evsatu“ sa slabim (daif) senedom, Ebu Davud, 4943; i Buharija, 355; od Abdullaha b. Amra sa dobrim senedom. [29] Hadis bilježi Ebu Davud, 4843; od Ebu Musa el-Ešarija sa hasen senedom. [30] Hadis bilježi hakim i kaže da je vjerodostojan (sahih). [31] Hadis bilježi Tirmizi, 2022; od Enesa i kaže da je hadis garib dok u nekim drugim izdanjima stoji da je hasen dobar, međutim u njegovom senedu nalazi se Ebu er-Redžal koji se tretira slabim prenosiocem. [32] Hadis bilježi Haraiti od Aiše, Taberani od Ibn Mesuda s tim da su senedi oba ova hadisa daif. [33] Hadis bilježe Buharija, 6129; Muslim (30/2150). [34] Hadis bilježi Muslim (66-67/2428). [35] Hadis bilježi Muslim (101/286). [36] Hadis bilježi Tirmizi, 2488; od Ibn Mesuda i kaže da je hasen -garib. [37] Hadis bilježi Bejheki u “Eš-Šubul-imanu” sa slabim (daif) senedom, od Ebu Hurejre. Također ga bilježi od Merveka el-Adželija kao mursel predaju. [38] Hadis bilježe Ibn ebi Šejbe, Taberanij, El-Haraiti, Bejheki u “Šubul-iman’’ od Hania b. Jezida sa dobrim senedom. [39] Hadis je mutefekunun alejhi. [40] Hadis bilježi Tirmizi, 2527; od Alije i kaže da je garib dok Iraki kaže za njeg da je daif. [41] Hadis bilježe El-Haraiti, Bejheki, Ebu Nuajm u “El-Hilje’’. Sened ovog hadisa je slab. [42] Hadis bilježi Muslim (86/2326). [43] Hadis bilježi Taberani u “El-Evsatu’’ od Kabasa b. Ešjema sa slabim (daif) senedom. [44] Hadis bilježe Taberani od Ibn Mesuda s tim da u njegovom senedu ima nepoznatih prenosioca. Bilježi ga također i Ebu Davud u “El-Merasil’’, 522. [45] Hadis bilježe Buhari, 33; i Muslim (108/58); s tim da je u osnovi mutefekunun alejhi. [46] Hadis bilježe Buhari i Muslim, te ovaj hadis je mutefekunun alejhi. [47] Hadis bilježi Haraiti od Ammara b. Jasira, a s njim se u tome složio i sam Buharija. [48] Hadis bilježi Muslim (46/1844); od Abdullaha b. Amra b. Asa, a bilježi ga i Haraiti u “Mekarimul-ahlak’’. [49] Hadis bilježi Haraiti u “Mekarimul-ahlak’’ sa slabim (daif) senedom. [50] Hadis bilježi Hakim od Džabira i kaže da je vjerodostojnog seneda. [51] Hadis bilježi Ebu Davud, Hakim i kaže da je sahih sa lancem prenosioca od Ebu Tufejla. [52] Hadis bilježe Ahmed (96/2); od Ibn Amra sa vjerodostojan (sahih) senedom i Taberani od Selmana sa slabim (daif) senedom. [53] Hadis bilježe Ebu Davud, 4919; i Tirmizi, 2509; od Ebu Derda i kaže da je vjerodostojan (sahih). [54] Hadis bilježi Taberani u “El-Kebiru“, Haraiti u “Mekarimul-ahlak“ od Abdullaha b. Amra, s tim da se u njegovom senedu nalazi Abdurahman b. Zijad el-Ifriki kojeg su svi učenjaci okarakterisali kao slabog prenosioca. [55] Hadis bilježe Haraiti u “Mekarimul-ahlak”, Hakim i kaže da je vjerodostojnog seneda. Buhari i Ibn Hibban su ga pak okarakterisali kao slab (daif) hadis. [56] Hadis bilježe Buhari, 2692; i Muslim (101/2605), od Ummi Kulsum bint Ukbe b. Ebi Mu’it. [57] Hadis bilježe Haraiti u “Mekarimul-ahlak” od Nevasa b. Sum’ana s tim da mu je sened prekinut i sadrži određene vidove slabosti, Muslim (101/2605). [58] Hadis bilježi Muslim (71/2590) od Ebu Hurejre. [59] Hadis bilježi Muslim (72/2590) od Ebu Hurejre. [60] Hadis bilježe Taberani u “El-Evsatu“ i “Es-Sagiru“, Haraiti u “Mekarimul-ahlak” sa slabim (daif) senedom. [61] Hadis bilježe Ebu Davud, 4377; Nesai od Nuajma b. Hezzala, Hakim i kaže da je vjerodostojnog seneda. [62] Hadis bilježi Tirmizi, 3006; Ibn Madže, 1395; Hakim (388/4) od Alije i kaže da je vjerodostojan (sahih) shodno uvjetima Buharije i Muslima. [63] Kur’an:El-Hudžurat, 12. [64] Hadis bilježi Ebu Davud, 4888; od Muavije sa vjerodostojnim senedom. [65] Hadis bilježe Ebu Davud, 4880; od Ebu Berze sa dobrim senedom, Tirmizi, 2032; od Ibn Omera i kaže da je dobar (hasen). [66] Kur’an: En-Nur, 22. [67] Kur’an: En-Nur, 22. [68] Hadis bilježi Hakim. [69] Kur’an: El-Hudžurat, 12. [70] Kur’an: El-Bekare. 189. [71] Kur’an: En-Nur, 27. [72] Hadis bilježe: Buhari i Muslim. [73] Kur’an: Hud, 18. [74] Hadis bilježi Buhari, 6069; Muslim (52/2990); od Ebu Hurejre. [75] Hadis bilježi Buhari, 7042; kao merfu’ i mevkuf predaju od Ibn Abbasa i Ebu Hurejre. [76] Kur’an: El-En’am,108. [77] Hadis bilježe: Buhari, 5973; i Muslim (146/9); od Abdullaha b. Amra i hadis je mutefekunun alejhi. [78] Hadis bilježi Muslim (23/2174). [79] Hadis bilježe Buhari, 2035; Muslim (25/2175); od Safijje i hadis je mutefekunun alejhi. [80] Hadis bilježe Buhari, 1432; Muslim (145/2627) od Ebu Musaa i hadis je mutefekunun alejhi. [81] Hadis bilježi Ebu Davud, 5132; od Muavije. [82] Hadis bilježi Haraiti u “Mekarimul-ahlak.” [83] Hadis bilježi Buhari, 5281. [84] Hadis bilježi: Taberani u “El-Evsatu“, Ebu Nuajm u “El-Jevm vel-lejle“ od Ibn Omera sa slabim (daif) . [85] Hadis bilježe Ebu Davud,5176; Tirmizi od Kelde b. el-Hanbel i kaže da je dobar (hasen). [86] Hadis bilježi Haraiti u “Mekarimul-ahlak” sa slabim (daif) senedom. [87] Hadis bilježe Haraiti u “Mekarimul-ahlak”, Bejheki u “Eš-Šu’bu” sa slabim (daif) senedom, Tirmizi i kaže da je vjerodostojan (sahih). [88] Kur’an: En-Nisa,86. [89] Hadis bilježi: Muslim (93/54); od Ebu Hurejre. [90] Hadis je naveo autor Musnedul-firdevsa od Ebu Hurejre. [91] Hadis je neosnovan. [92] Hadis bilježe Malik u “Muvetti’’ od Zejda b. Eslema kao mursel predaju, Ebu Davud, 5210; od Alije. [93] Hadis bilježe: Ebu Davud, 5195; Tirmizi, 2689; i kaže da je hadis hasen- garib. Bilježi ga i Bejheki u “Eš-Šu’bu“ i kaže da je dobrog seneda. [94] Hadis bilježe: Buhari, 6247; Muslim (15/2168), te hadis je mutefekunun alejhi. [95] Hadis bilježe: Tirmizi, 2697; i kaže da je dobar (hasen), Ibn Madže,3701; Ebu Davud, 5204. Imam Ahmed kaže za njeg da nema primjedbe. [96] Hadis bilježi Muslim (13/2167); od Ebu Hurejre. [97] Hadis bilježe Buhari, 6256; i Muslim (10/2165). [98] Hadis je mutefekunun alejhi. [99] Hadis bilježi Tirmizi, 2695; i kaže da je lanac prenosilaca navedenog hadisa slab. [100] Hadis bilježe Ebu Davud, 5208; Tirmizi, 2706; od Ebu Hurejre i kaže da je dobar (hasen). [101] Hadis bilježe Haraiti sa slabim (daif) senedom, Taberani u “El-Evsatu“ od Ebu Hurejre te u njegovom senedu nalazi se El-Hasan b. Kesir b. Jahja b. Ebi Kesir koji je nepoznat. [102] Hadis bilježe El-Bezzar u svome Musnedu, Haraiti u “Mekarimul-ahlak“, Bejheki u “Eš-Šu’bu“ s tim da njegov lanac prenosilaca zahtijeva pažnju. [103] Hadis bilježe Haraiti u “Mekarimul-ahlak“, Tirmizi od Ebu Umame i kaže da je slab (daif). [104] Hadis bilježe Haraiti i Ibn Adij od Enesa i kaže da je hadis nesačuvan (nezapamćen). [105] Hadis bilježi Ebu Davud, 5223; sa dobrim (hasen) senedom. [106] Hadis bilježi Ebu Bekr b. El-Makzi (Fi kitabi er-ruhsati fi takbilil-jedi) sa slabim (daif) senedom. [107] Hadis bilježi Hakim i kaže da je vjerodostojan (sahih)) seneda. [108] Hadis bilježe Haraiti u “Mekarimul-ahlak“, sa slabim (daif) senedom, Ebu Davud, 5212; Tirmizi, 2727; i kaže da je hasen-garib. [109] Hadis bilježe Haraiti u “Mekarimul-ahlak“, Bejheki u “Eš-Šu’bu“ od Ibn Mes’uda kao merfu’ predaju koju je okarakterisao slabom, a zabilježio je ovu predaju od Ibn Mesuda kao mevkuf predaju sa sahih senedom. [110] Hadis bilježe Tirmizi, 2728; i kaže da je dobar (hasen) i Ibn Madže, 3702. Ahmed i Bejheki su ga okarakterisali slabim (daif). [111] Hadis bilježi Tirmizi, 2732; i kaže da je hadis hasen-garib. [112] Hadis bilježi Ebu Davud, 5214; s tim da se u njegovom senedu nalazi osoba čije se ime ne spominje. [113] Hadis bilježi Tirmizi i kaže da je hadis-hasen-sahih. [114] Hadis bilježe Ebu Davud, 5230; Ibn Madže, 3836; s tim da u njegovom senedu se nalazi Ebul-Adbesi koji je nepoznat. [115] Hadis bilježe Ebu Davud, 5229; Tirmizi, 2755; i kaže da je dobar (hasen). [116] Hadis bilježe Buhari, 6269; i Muslim (28/2177), i hadis je mutefekunun alejhi. [117] Hadis bilježe Begavi u “Muadžemus-sahabe“ od Ibn Šejbe s lancem čiji su prenosioci pouzdani, Taberani u “Kebiru“. [118] Hadis bilježi Muslim od Ibn Omera. [119] Na tebe spas, mir i sigurnost! [120] Hadis bilježe Ebu Davud, 5209; Tirmizi, 2721, Nesai u “El-Jevmu vel-lejle“, 9694. Tirmizi kaže za ovaj hadis da je hasen-sahih. [121] Hadis bilježe Buhari, 66; i Muslim (26/2176). [122] Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi i Ibn Madže. [123] Hadis bilježi Muslim (82/336). [124] Hadis bilježi Tirmizi, 1931; i kaže da je dobar (hasen). [125] Hadis bilježi Ahmed (6/449-4509, Haraiti u “Mekarimul-ahlak“. [126] Hadis bilježi Ibn Ebi ed-Dunja u Es-samtu sa slabim (daif) senedom. [127] Hadis bilježi Ebu Davud, 4883; sa slabim (daif) senedom. [128] Hadis bilježi Ebu Davud, 4884. [129] Hvala Allahu na svemu! [130] Allah vam se smilovao! [131] Allah vas uputio i stanje i situaciju vam popravio! [132] Hadis bilježe: Buhari, 6224; i Ebu Davud, 5038; od Ebu Hurejre s tim da Buhari nije rekao “Hvala Allahu na svakome stanju’’. [133] Hadis bilježe: Nesai u “El-Jevmu vel-lejle’’ i kaže da je hadis munker, Ebu Davud, 5033; i Tirmizi, 2741. [134] Hadis bilježi Ebu Davud, 5034; sa dobrim senedom. [135] Hadis bilježi Muslim (55/2993). [136] Hadis bilježe Ebu Davud, 5029; Tirmizi, 2745; i kaže da je vjerodostojan (sahih). [137] Hadis bilježe Ebu Davud, 5038; Tirmizi, 2739; i kaže da je hasen-sahih. [138] Hadis bilježi Ebu Davud, 774; sa dobrim (hasen) senedom. [139] Hadis bilježi Taberani u “El-Evsatu’’ sa slabim (daif) senedom. [140] Hadis bilježe Buhari, 6223, 6226; i Muslim (56/2994) od Ebu Hurejre. [141] Kur’an: Fussilet,34. [142] Kur’an: Er-Ra’d,22. [143] Kur’an: El-Hadždž,40. [144] Hadis bilježe Buhari, 6032; i Muslim (73/2591). [145] Hadis bilježi Ebu Ja’la ibn Adij i kaže da je daif. [146] Ibn Hadžer Askalani kaže da naslovljena tema “Mudarat” govori o druženju sa neznalicom da bi ga podučio, zatim o druženju sa grešnikom - ne bi li ga time odvratio od grijeha i druženju sa njima sličnim. [147] Hadis bilježe Ibn Madže, 4126; Hakim (4/322) i kaže da je vjerodostojan (sahih) sa senedom od Ebu Seida, Tirmizi, 2352. [148] Siromahu, nevoljnice! [149] Hadis bilježe Tirmizi,1780; i kaže da je slabim (daif), Hakim i kaže da je vjerodostojnog seneda. [150] Hadis bilježe Buhari u “Et-Tarihu’’, Taberani u “El-Evsatu’’, Bejheki u “Eš-Šu’bu’’ od Ebu Hurejre sa slabim (daif) senedom. [151] Hadis bilježe Ahmed (4/344); Taberani od Malika ibn Omera u čijem se senedu nalazi Ali b. Zejd b. Džedan o kome je bilo govora među učenjacima. [152] Hadis bilježe: Buhari, 5304, 6005; i Muslim. [153] Hadis bilježi Ahmed (5/250); Taberani od Ebu Umame sa slabim (daif) senedom s tim da nije spomenuo “iz samilosti’’, Ibn Hibban u “Ed-Duafa’’ od Ibn ebi Evfa. [154] Hadis bilježi: Ibn Madže, 3679, od Ebu Hurejre s tim da se u hadisu nalaze neki od faktora slabosti. [155] Ovaj hadis nisam pronašao sa ovim riječima. [156] Hadis bilježe Ebu Davud i Tirmizi. [157] Hadis bilježe buhari u “Et-tarih’’, Taberani, Haraiti od Enesa kao mursel predaju sa slabim (daif) senedom. [158] Hadis bilježi Hakim (269/4); od Ibn Abbasa i kaže da je vjerodostojan (sahih), Taberani u “El-Evsatu’’. Iraki je oba ova hadisa ocijenio je slabim. [159] Hadis bilježi Haraiti u “Mekarimul-ahlak’’, Ibn Hibban u “Ed-Duafa’’, Ibn Adij od Enesa. [160] Hadis je mutefekunun alejhi od Enesa. [161] Hadis bilježi Taberani u “El-Evsatu” i “Es-Sagiru’’ od Ibn Omera sa slabim (daif) senedom. [162] Hadis je spomenuo autor knjige “Musnedul-firdevs” dok ga njegov sin ne spominje u senedu ovoga hadisa u “Musned”-u. [163] Hadis bilježi Hakim (316/4) od huzejfe, Taberani u “El-Evsat”-u od Ebu Zerra, te oba ova hadisa su slaba. [164] Hadis bilježe Ebu Davud, 3098; Tirmizi, 967; i kaže za njeg da je hasen, Ibn Madže, 1442; Hakim (350/1); i kaže za njeg da je sahih. [165] Hadis bilježi: Hakim, Bejheki od Džabira i kaže da je vjerodostojan (sahih) shodno uvjetima Buharije i Muslima. [166] Hadis bilježi Tirmizi, 2008; i kaže da je hadis garib, Ibn Madže, 1443. Hafiz Iraki pri analizi ovog hadis veli da su se svi učenjaci složili da je Isa b. Sinan el-Kaselmij, koji se nalazi u senedu ovog hadisa, slab prenosioc (daif). [167] Hadis bilježi Malik u “Muvetti’’ (2/717); kao mursel predaju od Ataa b. Jesara, dok ga Ibn Abdul-Ber u “Et-Temhidu’’ bilježi kao hadis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, od Ebu Seida el-Hudrija, međutim u senedu ove predaje nalazi se također i Ibad b. Kesir es-Sekfij koji je okarakterisan kao prenosioc slabih hadisa. Hadis bilježi i Bejheki od Ebu Hurejre sa dobrim senedom. [168] Hadis bilježi Buhari, 5645; od Ebu Hurejre. [169] U ime Allaha, Milostivog, Svemilosnog! Tražim utočište za tebe kod Allaha Jedinog, koji je neovisan od svega a sve je ovisno o njemu, Koji nije rodio i nije rođen i kome niko ravan nije, od zla koje osjećaš. Hadis bilježi Ibn Sinni u “El-Jevmu vel-lejle“, Taberani i Bejheki od Osmana b. Affana sa dobrim (hasen) senedom. [170] Hadis bilježi Ibn Ebi ed-Dun’ja sa slabim (daif) senedom, Bejheki u “Ed-Da’wat” od Aiše. [171] Hadis bilježi Ibn Ebi ed-Dunja u “Ed-Duau“, u “El-Meredu“ i u “El-Keferatu“. [172] Hadis bilježi Ibn Ebi ed-Dunja u “Kitabul-mered“ sa senedom u kojem se nalazi nepoznat prenosioc. [173] Hadis bilježi Ibn Ebi ed-Dunja od džabira sa slabim (daif) senedom. [174] Hadis bilježe Buhari, 1325; i Muslim, 945; od Ebu Hurejre. [175] Hadis bilježi Muslim, 945-946; od Sevbana i Ebu Hurejre s tim da je hadis u osnovi mutttefekun alejhi. [176] Hadis bilježi Muslim (5/2960) od Enesa. [177] Hadis bilježe Tirmizi, 2308; i kaže da je hadis hasen garib, Ibn Madže, 4267; Hakim (1/371) od Osmana i kaže da je sahih seneda. [178] Hadis bilježi Muslim (105-108/976) od Ebu Hurejre u skraćenoj verziji. Ahmed (3/140) od Burejde. [179] Hadis bilježi Tirmizi i kaže da je hasen (dobar), Ibn Madže, Hakim i kaže da je sahih seneda. [180] Hadis je neutvrđenog seneda (neosnovan). [181] Hadis bilježe Buharija, 1315; i Muslim (51/944) od Ebu Hurejre. [182] Hadis bilježi El-Hasan b. Sufjan, Bezzar, 1896; Ebu Šejh, Ebu Nuajm u “El-Hilje“ (5/207) od Džabira, Ibn Adij od Abdullaha b. Omera te obe ove predaje su slabe (daif). [183] Hadis je prethodno naveden. [184] Hadis bilježe Buhari, 6014; i Muslim (140/2624) od Aiše te ovaj hadis je mutefekunun alejhi. [185] Hadis bilježe Buhari, 6019; i Muslim (77/48) od Ebu Šurejha i hadis je mutefekunun alejhi. [186] Hadis bilježi Buhari, 6016; od Ebu Šurejha. [187] Hadis bilježe Ahmed (4/151), Taberani od Ukbe b. Amira sa slabim (daif) senedom. [188] Hadis je neutvrđenog seneda (neosnovan). [189] Hadis bilježe Ahmed (440/2), Hakim od Ebu Hurejre i kaže da je sahih seneda. [190] Hadis bilježe Ebu Davud, 5153; Ibn Hibban, Hakim (166/4) i kaže da je sahih shodno uvjetima Muslima. [191] Hadis bilježe Ebu Davud u “El-Merasil“, Taberani ga navodi kao hadis od Zuhrija, a on od Ibn Ka’ba a on od Ibn Malika a on od svoga oca. Hadis bilježi i Ebu Ja’la od Ebu Hurejre, međutim oba ova hadisa su slaba (daif). [192] Hadis bilježe Muslim (115-117/2225) od Ibn Omera, (119/2226) od Sehla b. Sa’da, Tirmizi, 2824; od Hakima b.Muavije, Ibn Madže, 1995; Taberani od Esme bint Umejsa. [193] Hadis bilježe Haraiti u “Mekarimul-ahlak“, Ibn Adij u “El-Kamilu“ s tim da je njegova predaja slaba (daif). [194] Hadis bilježe Ebu Davud, 5152; Tirmizi, 1943; i kaže da je hadis hasen- garib. [195] Hadis bilježi Muslim (143/2625). [196] Hadis bilježi Buhari, 6020. [197] Hadis bilježi Buhari, 6017. [198] Hadis bilježe Ahmed (407-408/3) od Nafia b. Abdul Harisa i Sa’da b. ebi Vekkasa. Hadis od Nafia bilježi i Hakim (167/4) i kaže da je sahih seneda. [199] Hadis bilježe Ahmed (402/1), Taberani od Ibn Mesuda sa dobrim (hasen) senedom. [200] Hadis bilježe IbnMadže, Hakim ne spominjući riječ “komšija“ i kaže da je sahih seneda. Hadis bilježe potpuno identično kao što ga autor “Ihja“ navodi, Haraiti u “Mekarimul-Ahlak“, Ibn Madže, 2493; od Ibn Abbasa i njegovi prenosioci su pouzdani i vjerodostojni. [201] Hadis bilježe Haraiti u “Mekarimul-Ahlak“, Ibn Madže, 2337; sa slabim (daif) senedom te je hadis mutefekunun alejhi od Ebu Hurejre. [202] Hadis bilježe Ahmed (200/4), Haraiti u “Mekarimul-Ahlak“, Bejheki od Amra b.Hamka. [203] Hadis je mutefekunun alejhi od Aiše. [204] Hadis bilježe Buhari, 2067; i Muslim, 2557; od Enesa te hadis je mutefekunun alejhi. [205] Hadis bilježe Ahmed (432/6), Taberani od Durre b. Ebi Leheb sa dobrim (hasen) senedom. [206] Hadis bilježe Ahmed (159/5), Ibn Hibban i kaže da je sahih. [207] Hadis bilježe Taberani, Bejheki od Abdullaha b. Amra. Bilježe ga i Buharija, 5991; Muslim (17/2555), s tim da se u njihovoj predaji ne navodi “Rodbinska veza je okačena za Arš.” [208] Hadis bilježe Ibn Hibban od Ebu Bekrete, Haraiti u “Mekarimul-ahlak”, Bejheki u “Eš-Šu’bu” od Abdurrahmana b. Avfa sa slabim (daif) senedom. [209] Hadis bilježi Haraiti u “Mekarimul-ahlak“. [210] Hadis bilježe Buhari, 2620; i Muslim (50/1003) te je hadis mutefekunun alejhi. [211] Hadis bilježe Tirmizi, 658; i kaže da je dobar (hasen), Nesai (92/5); Ibn Madže, 1699. [212] Kur’an: Ali Imran, 92. [213] Hadis bilježe Ahmed (402/3), Taberani od Ebu Ejjuba, Bejheki od Ummi Kulsum bint Ukbe. [214] Hadis bilježe Ahmed (438/3), od Muaza b. Enesa sa slabim (daif) senedom, Taberani od Ebu Umame. [215] Hafiz Iraki pri analizi ovog hadisa veli: “Ovaj hadis nisam pronašao u ovakvom kontekstu. Zabilježili su ga Ebu Ja’la, Taberani u “Es-Sagiru“ i “El-Evsatu“ od Enesa u drugačijem kontekstu. [216] Hadis bilježi Bejheki u “Eš-Šu’bu“ od Ibn Abbasa s tim da hadis nije vjerodostojan. [217] Hadis bilježi Muslim (25/1510). [218] Hadis bilježi Taberani u “Es-Sagiru” od Ebu Hurejre s tim da ne navodi “onaj ko prekida”, u “El-Evsatu” od Džabira s tim da navodi da je to razdaljina od hiljadu godina. Oba ova hadisa su slaba daif. [219] Hadis bilježe Nesai (61/5), Ahmed (402/2), Hakim, Ebu Davud, 5140; Tirmizi, 1897. hakim za ovaj hadis kaže da je sahih. [220] Hadis bilježi Taberani u “El-Evsatu” od Amra b. Šuajba a on od svoga oca i svoga djeda sa slabim (daif) senedom. [221] Hadis bilježe Ebu Davud, 5142; Ibn Hibban, Hakim i kaže da je vjerodostojan (sahih). [222] Hadis bilježi Muslim (11/2552) od Ibn Omera. [223] Ovaj hadis u ovom kontekstu je garib, ali se podudara u značenju s hadisom koji je naveden prije ovog hadisa kojeg prenosi Behz b. Hakim i Ebu Hurejre. [224] Hadis je neutvrđenog seneda (neosnovan). [225] Hadis bilježi Taberani od Ibn Omera. Darekutni u vezi sa ovim hadisom kaže da je naispravnije da se kaže da su ovo riječi Ibn Omera. [226] Hadis bilježe Ebu Šejh b. Hibban u “Kitabus-sevab’’ od Alije b. ebi Taliba i Ibn Omera sa slabim (daif) senedom, En-Nukatij od Šabija kao mursel predaju. [227] Hadis bilježi Ebu Šejh b. Hibban¸sa lancem u kojem ima nepoznatih (neimenovanih) prenosioca. [228] Hadis bilježi Bejheki u “Eš-Šu’bu’’ od Ibn Abbasa i od Aiše , te oba ova hadisa su slaba (daif). [229] Hadis bilježe Ebu Davud, 2837; Tirmizi,1522; i kaže da je hasen-sahih, Nesai (166/7), Ibn Madže, 3156; Darimi, 1969 ; od Semure. [230] Hadis bilježi Buharija, 5997; od Ebu Hurejre. [231] Hafiz Iraki pri analizi ovog hadisa veli da ga nije našao u ovakvom kontekstu, međutim zabilježio ga je Ahmed od Aiše u nešto drugačijem kontekstu (139/6). [232] Kur’an: Et-Tegabun, 15; Ebu Davud, 1109; Tirmizi, 3774; i kaže da je hadis hasen garib, Nesai (192/3), Ibn Madže, 3600. [233] Hadis bilježi Nesai od Abdullaha b. Šeddada a on od svoga oca i kaže da nije siguran dali se radi o Hasanu ili Husejnu, Hakim i kaže da je sahih shodno uvjetima Buharije i Muslima. [234] Hadis bilježe Taberani u “Es-Sagiru“ i “El-Evsatu“, Ibn Hibban u “Ed-Duafa“ od Ibn Abbasa s tim da se u njegovom senedu nalazi prenosioc Mendel b. Ali koji se tretira slabim prenosiocem. [235] Hadis bilježe Ahmed (76/3) i Ibn Hibban s tim da ne spominju dio hadisa “čini im dobročinstvo koliko si u mogućnosti“. [236] Hadis bilježe Nesai (11/6), Ibn Madže, 2781; Hakim i kaže da je sahih seneda. [237] Hadis bilježe Ebu Davud, 2528; Nesai (10/6), Ibn Madže, 2782; Hakim od Abdullaha b. Amra i kaže da je sahih seneda. [238] Hadis bilježe Ebu Šejh, Ibn Hibban u “Kitabus-sevab“ od Ebu Hurejre, Ebu Davud u “El-Merasil“ od Seida b. Amra b. Asa kao mursel predaju dok ga autor “Musnedul-firdevsa“ sa senedom od Seida b. Amra b. Seida b. El-Asa a on od svoga oca i svoga djeda sa slabim (daif) senedom. [239] Hadis bilježi Ebu Mensur Ed-Dejlemi u “Musnedul-firdevs“ od Huseina b. Alija b. Ebi Taliba sa slabim (daif) senedom. [240] Hadis bilježi Ebu Davud (5/56) od Alija. [241] Hadis bilježi Muslim (41/1662) od Ebu Hurejre. [242] Hadis bilježe Ahmed (4, 7 i 12/1) u cjelini, Tirmizi, 1946-1943; u nekoliko manjih cjelina. Ibn Madže, 3691; u sažetom obliku. Tirmizi je rekao da je jedna od njegovih predaja dobra (hasen). [243] Hadis bilježe Ebu Davud, 5164; Tirmizi, 1949; i kaže da je hadis hasen- sahih-garib. [244] Kur’an: Ali Imran, 134. [245] Ibid. [246] Ibid. [247] Hadis bilježe Ibnul Mubarek kao mursel predaju, Muslim (35/1659). [248] Hadis bilježe Buhari, 2546; Muslim (43/1664) i hadis je mutefekunun alejhi. [249] Hadis bilježE Tirmizi, 1642; i kaže da je hasen, Ibn Hibban od Ebu Hurejre. [250] Hadis bilježi Muslim (34/1659). [251] Hadis bilježe Taberani u “El-Evsatu“, Haraiti u “Mekarimul-ahlak“ sa slabim (daif) senedom. [252] Hadis bilježe Buharija, 5460; Muslim (42/1663). Hadis je mutefekunkun alejhi. [253] Hadis bilježe Buharija, 2554; Muslim (86/154) od Ebu Musaa. Hadis je mutefekunun alejhi. [254] Hadis je mutefekunun alejhi od Ibn Omera. [255] Hadis bilježi Taberani i kaže da je vjerodostojan (sahih).